Eto nas opet. U pseudoegalitarno britansko društvo vratile su se klasne razlike. Kad bolje pogledam, nisu ni otišle. Ovo je zemlja u kojoj je srednji sloj "stisnut" između visoke i niske klase.

Pripadnici više klase idu u privatne škole, govore standardnim jezikom i piju šampanjac dok u Glyndebourneu gledaju operu na otvorenome. Njihova djeca pauziraju godinu dana nakon školovanja da se bave hvalevrijednim aktivnostima u Peruu ili Keniji prije nego što krenu studirati na Oxfordu ili Cambridgeu. Kao što stara izreka kaže: nije bitno na kojem se sveučilištu u Britaniji školuješ – oba su dobra. Pripadnici nižeg sloja fizičku su radnici i neotesanci, barem ih tako vide oni koji ih omalovažavaju, govore engleski s jugoistočnim naglaskom i ne idu na fakultet. Što se tiče pritisnutog srednjeg sloja, oni spominju i četvrtu, prešućenu klasu koja se sastoji od globalne financijske elite, koja si jedina može priuštiti život u središtu Londona. Međutim, pritisnuti uglavnom pate u mračnoj tišini. Dakako, britansko je društvo znatno složenije nego što to ovi stereotipi daju naslutiti. Djeca iz višeg sloja studiraju i na sveučilištima u Bristolu, Warwicku i Leedsu. Uzlazna mobilnost nije nemoguća iako David Cameron, premijer i diplomac Etona, vodi kabinet prepun bivših maturanata privatnih škola. Milijuni useljenika ne mogu se uklopiti u stare klasne okvire ili karikature. Krajnji materijalizam nadilazi klasne granice.

Osim toga, čini se da postoji i "plebs". Tko bi rekao da se ta riječ uopće više koristi, sve dok Andrew Mitchell, konzervativni zastupnik Sutton Coldfielda i nekadašnji polaznik Rugby School, tvornice pripadnika više klase (gdje su ga zvali Razbijač), nije izgubio strpljenje s policajcem koji mu se usudio suprotstaviti. Mitchell, vođa većine u parlamentu i istaknut član zajednice, pokušao je iz Ulice Downing biciklom doći do Whitehalla te zatražio da mu se otvori glavna kapija za automobile. Prema njegovim službeno objavljenim navodima, policajac mu je odgovorio da ne može te da mora izaći na izlaz za pješake kao i ostali. Uslijedila je bujica pogrdnih riječi, koje nisu objavljene u novinama, a negdje između uvreda Mitchell je policajcu dao uvid u objašnjenje riječi plebs i rekao mu neka nauči gdje mu je (prosta riječ) mjesto. Policajac je sljedećim riječima opisao tu scenu: "Prolaznici su bili vidno šokirani, a mene je iznenadio jezik i stav koji je taj viši vladin dužnosnik izrazio." I tako je nastao skandal. Mitchell se ispričao, no negira da je iskoristio riječ "plebs", unatoč tome što stoji u policijskom zapisniku. Cameron je, po svojem običaju, branio ocrnjenog kolegu (a možda ga i promakne). Gradonačelnik Londona Boris Johnson, još sav poletan od uspjeha Olimpijskih igara, svoje je ime dodao dugom popisu istaknutih građana koji traže Mitchellovu ostavku. Mitchell bi trebao dati ostavku zbog svojeg ispada elitizma.

Velika Britanija jest pseudoegalitarna, no takvim sirovim predrasudama na uvaženim položajima nema mjesta. Premijer Cameron itekako se trudi sebe i svoju suprugu Samanthu odvojiti od elitističkog imidža. Cijenu je platio jer se zbližio s Murdochom upravo zato što je želio povlašten tretman u tabloidima. Njegove je stvarne stavove – ili barem vrlo dobru simulaciju elitističkog razmišljanja – iznijela Guardianova kolumnistica Catherine Bennett, koja piše tjednu kolumnu "Dnevnik gospođe Cameron". "Nije Dave izmislio riječ plebs, mislim, mi smo fakat civilizirani. Dave je rekao, ono, oprostite, stvarno bez uvrede, evo i ja i Samantha bismo to rekli, samo što bi se ljudi, jel', smijali, ne?" I tako Velika Britanija pliva kroz struje elitista, radnika, snobova, plebsa i uglednika. Zadnji se, dakako, smiju pripadnici financijske elite, koji vole živjeti u Britaniji, ali ovdje ne rade, a prema cijelom se narodu ponašaju kao da su neka vrsta nadmoćnih Kajmanskih otoka. U ovom globaliziranom svijetu njima je Mitchell zasigurno pripadnik plebsa.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com