Nakon što je posljednjih dana prošle godine srpski premijer Aleksandar Vučić najavio mogućnost da Srbija kupi Luku Bar i da ne računa na nikakve političke smetnje, u Crnoj Gori se reakcije mogu sažeti u samo jednu riječ – dobrodošlica, javlja Radio Slobodna Europa.

“Luka Bar nam je potrebna zbog smederevske Željezare i za punu revitalizaciju našeg gospodarstva. Želimo li izvoziti pune proizvode, ne samo sirovine, onda nam je dobro da imamo luku, a imamo najjeftiniju željeznicu. To je važno za našu ekonomiju”, rekao je Vučić, dodajući da Srbija nema sredstava da sama kupi Luku Bar, ali da bi mogla uz odgovarajućeg partnera, pri čemu je naveo da se o tome razgovara s Kinezima.

Kakav model prodaje?

Vučićeva namjera uklapa se u planove crnogorskog Savjeta za privatizaciju koji je Luku Bar uvrstio u Plan privatizacije za 2016., što je, kako se tvrdi, rezultat zanimanja koje je pokazala Srbija, ali i Kina.

Ali, prema neslužbenim informacijama, Luka Bar se neće prodavati kao ostale kompanije, već će se prodavati djelatnost kompanije.

“Srbija sigurno nema novca za takvu akviziciju. Svake godine u proračunu imamo minus od najmanje milijardu eura. Kakva nam je željeznica, kupnja barske luke bio bi uzalud potrošen novac. Vlakovi od Beograda do Bara putuju po četrnaest sati, a teretni još duže. Drugo, važan je dogovor da se izgradi autocesta na toj relaciji“, kaže gospodarski novinar Milan Ćulibrk, glavni urednik tjednika NIN.

Jasno je da o isplativosti kupnje Luke Bar nema govora bez rekonstrukcije željeznice, kao i izgradnje cestovnog pravca od Srbije do Bara. Ekonomist Milan Kovačević, koji je bio voditelj na izgradnji pruge Beograd-Bar, smatra da taj projekt nije sada slučajno gurnut u prvi plan.

“Ta ideja u javnosti dobro zvuči, da se ide na pravcu velikih projekata u Srbiji, da Srbija želi dobru suradnju s regijom, da razvija svoju ekonomiju. To je u ovom tenutku značajno za promotere te ideje, makar se ona i ne ostvarila. Koliko stoji Luka Bar i je li isplativa takva investicija, teško je sada reći“, kaže Kovačević. Luka Bar Srbiji je najviše potrebna zbog Željezare Smederevo (koju bi također mogli kupiti Kinezi) i izvoza Fiatovih automobila iz Kragujevca. Tako bi se moglo dogoditi da Kinezi preuzmu Željezaru i da postanu suvlasnici Luke Bar, što bi Srbiji dalo čvrste temelje za razvoj gospodarskih planova vezanih uz izvoz.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Prilike i za Hrvatsku

‘Fokus politika sve više se pomiče prema većem financiranju konkurentnosti’

Đukanovićev pristanak

“Pokušat ćemo pronaći strateškog partnera s kojim bi kupili Luku Bar u 2016. godini. Zbog toga ćemo popraviti prugu prema Crnoj Gori i zato radimo taj cestovni pravac. Tražimo partnera s kojim bismo ušli u upravljanje, menadžment, razumije se i u financiranje cijelog projekta. Radimo na tome s predstavnicima dvije zemlje. Borimo se za to, a ostaje da vidimo hoćemo li uspjeti”, kaže premijer Vučić.

A tko bi mogao biti partner za preuzimanje crnogorske luke pokazuje to što je predsjednik srpske vlade, koji je naveo da su kineske kopmpanije zainteresirane za luke, otkrio da se za vrijeme njegove nedavne posjete Kini razgovaralo i s kompanijom China Harbour Engineering Company (CHEC).

Pitanje koje bi trebalo realno sagledati, smatra Milan Ćulibrk, jest koliko Srbiji zapravo treba Luka Bar.

“S izvoznim mogućnostima Srbije, a to je nekih 13 ili 14 milijardi eura godišnje, kupnja luke je besmislena. Ukoliko se možda planira da Luka Bar bude središte gdje će uplovljavati brodovi s robom iz svijeta i za, na primjer, Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku, to bi onda bilo nešto drugo. Pogotovu sada u kontekstu izgradnje brze pruge od Beograda do Budimpešte. To bi onda imalo smisla“, objašnjava Ćulibrk.

Politički put za taj veliki posao otvorili su premijeri dvije države, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović, jer su u izravnom razgovoru zaključili da Crna Gora ne bi imala ništa protiv da se Srbija natječe za kupnju dionica barske luke.

“Jasno je da mi za luku ne možemo nabaviti gotovinu. Jedino bi mogli poticati tu ideju i da se netko drugi u najvećoj mjeri uključi s novcem. Ali i za to je potrebno prirediti bolju računicu. Najviše me brine što kod nas ne postoji pažljiva ekonomska studija prije nego što političari u svoje ruke uzmu krupne projekte i trošenje novca“, zaključuje Milan Kovačević.