Iako je američki predsjednik Donald Trump nesumnjivo osoba koja je “okupirala” svjetske medije u prvih pet mjeseci svoga drugog mandata, britanski premijer Keir Starmer nametnuo se kao zasad najistaknutiji igrač složenih trgovinskih odnosa najvećih država svijeta. Keir Starmer se može pohvaliti trima velikim trgovinskim sporazumima s Indijom, SAD-om i Europskom unijom, a tvrdi da će svaki od njih zaštititi tisuće radnih mjesta u Britaniji.

Obraćajući se Donjem domu, prvi put od objave sporazuma između Ujedinjenog Kraljevstva i EU u prošli ponedjeljak, premijer je rekao da tri sporazuma pokazuju da je Britanija ponovno stekla svoj diplomatski utjecaj. Starmer je rekao da Britaniju ovi sporazumi oslobađaju umornih rasprava iz prošlosti i omogućuju joj da iskoristi prilike budućnosti.

“Jasna poruka poslana diljem svijeta je da se Britanija vratila na svjetsku pozornicu. Ovi sporazumi predstavljaju signal da smo se vratili na svjetsku pozornicu, globalni smo prvaci slobodne trgovine, igramo povijesnu ulogu u europskoj sigurnosti i prije svega, sklapamo sporazume koji donose novac u džepove radnika”, poentirao je Starmer.

Premijer je govorio dan nakon potpisivanja novog sporazuma s EU, prema kojem su se dvije strane složile smanjiti trgovinske barijere za poljoprivrednu i prehrambenu robu u zamjenu za dulje ribolovne kvote za europske brodove u britanskim morima.

Sporazum će također utrti put britanskim obrambenim tvrtkama da se natječu za novac iz obrambenog fonda od 150 milijardi eura i na kraju bi trebao omogućiti putnicima iz Ujedinjenog Kraljevstva korištenje elektroničkih vrata na europskim zračnim lukama. Starmer je rekao da će sporazum dati britanskim tvrtkama “neviđenu razinu pristupa tržištu EU”, dan nakon što je prvi put priznao štetu koju je Brexit nanio trgovini.

Konzervativci su kritizirali sporazum zbog prevelikog ustupka Francuzima, posebno u pogledu prava na ribolov, a Kemi Badenoch obećala je održati još jedne ponovne pregovore ako uđe u Downing Street. Britanski dužnosnici priznaju da su morali ustupiti više svojim europskim kolegama nego što su se nadali u pogledu ribolova, prihvativši 12-godišnji sporazum o kvotama umjesto četverogodišnjeg za koji su inzistirali da je njihov maksimum.

Starmer je, pak, rekao da je sporazum dobar za britanske ribare. Premijer je obećao godišnje sastanke na vrhu EU-a kako bi se nadogradio sporazum potpisan ovog tjedna. No, odupro se pritisku liberalnih demokrata da ponovno uđe u neki oblik carinske unije, tvrdeći da bi to bilo nespojivo s odvojenim sporazumima postignutim s Indijom i SAD-om.

Lice i naličje sporazuma

Sklapajući uzastopne sporazume s Europskom unijom i Sjedinjenim Državama, Britanija je pokazala da ipak ne mora birati između svoja dva najveća, međusobno antagonistička trgovinska partnera. Mogla je, kako je jednom rekao njezin veleposlanik u Washingtonu, Peter Mandelson, “uzeti svoj kolač i pojesti ga”. No ograničen opseg i povremeno škrti uvjeti ovih sporazuma, od kojih su oba zahtijevala bolne ustupke, svjedoče o smanjenom utjecaju Britanije u post-Brexit eri. Daleko od toga da je agilan slobodni agent koji je sposoban sklapati oportunističke sporazume, kako su Brexiteri nekoć predviđali. Istina je surova: Britanija se nalazi stisnuta između suprotstavljenih teškaša.

“Ako je kolač”, kaže za New York Times Mujtaba Rahman, analitičar u konzultantskoj tvrtki za političke rizike Eurasia Group, “nije baš ukusan.”

To ne znači da dva sporazuma premijera Keira Starmera, kao i treći s Indijom, nisu dokaz pregovaračke agilnosti. Njegov dogovor s Trumpom bio je prvi koji je američki predsjednik sklopio s bilo kojom zemljom otkako je uveo opće carine desecima trgovinskih partnera. Sporazum s Europskom unijom, koji je Starmer objavio prošli ponedjeljak, prvi je značajan novi dogovor između Velike Britanije i EU-a od trgovinskog sporazuma kojim je utvrđen Brexit 2020.

Svaki ima svoje prednosti, bilo da se radi o tome da EU dopušta britanskim putnicima korištenje elektroničkih vrata na nekim europskim zračnim lukama – skraćujući dosadne redove za turiste – ili da Sjedinjene Države smanjuju carine na Jaguare, Land Rovere i druge britanske luksuzne automobile namijenjene američkom tržištu.

“Pokazuo je da Britanija nema binarni izbor između SAD-a i EU-a”, rekao je Jonathan Portes, profesor ekonomije na King’s Collegeu u Londonu. Ali dodao je da se Britanija suočava s “mnogo ograničenijim sadržajem izbora”.

Sporazum sa Sjedinjenim Državama, na primjer, i dalje ostavlja Britaniju u gorem položaju nego što je bila prije nego što je gospodin Trump preuzeo dužnost, opterećen osnovnom carinom od 10 posto na izvoz. Isto tako, Britanija je morala napraviti ustupke kako bi vratila dio onoga što je automatski dobivala kao članica Europske unije. Iako će sporazum s Bruxellesom do 2040. generirati gotovo 9 milijardi funti, odnosno 12 milijardi dolara, godišnje koristi, prema britanskoj vladi, to će dodati samo 0,2 posto britanskom bruto domaćem proizvodu. Brexit je zemlju koštao 5,5 posto BDP-a, prema studiji Centra za europske reforme, istraživačkog centra u Londonu iz 2022.

Kako bi zaključio sporazum s EU, Starmer je napravio politički napet ustupak: dopustio je europskim koćaricama da love ribu u britanskim teritorijalnim vodama 12 godina u zamjenu za smanjenje trgovinskih barijera za britansku hranu koja ulazi na jedinstveno tržište. A kako bi dobila djelomično odgađanje američkih carina na britanske automobile, Britanija je odobrila veći pristup američkoj govedini, etanolu i poljoprivrednim proizvodima. Takvi kompromisi odražavaju otrežnjujuću stvarnost Britanije kao srednje velike ekonomije koja se pokušava snaći u svijetu triju gigantskih trgovinskih blokova: Sjedinjenih Država, Europske unije i Kine. Izazov dodatno otežava činjenica da je jedan od tih divova, Sjedinjene Države, odbacio pravilnik koji uređuje globalnu trgovinu.

Ovo nije svijet kakav su zagovornici Brexita zamišljali kada su prije deset godina zagovarali da Britanija napusti jedinstveno tržište. Rekli su da će Britanija, oslobođena birokracije i propisa Bruxellesa, moći sklapati povoljne sporazume, uključujući i one sa Sjedinjenim Državama. Trump je u svom prvom mandatu pozdravio projekt Brexita i ponudio mogućnost trgovinskog sporazuma kao nagradu.

Sporazum Britanije s Indijom, objavljen ovog mjeseca, nudi određenu potvrdu slučaja Brexita. Starmer nije mogao sklopiti sporazum, koji će prepoloviti carine na britanski viski i gin dok je Britanija bila dijelom EU.

Tko je Keir Starmer?

Keir Starmer bivši je odvjetnik za ljudska prava, a zatim državni tužitelj kojeg je neumoljiva ambicija i silna radna etika dovela do najviše političke dužnosti u Britaniji. Taj 62-godišnjak, nazvan po osnivaču laburista Keiru Hardieju, prvi je vođa oporbene stranke lijevog centra u više desetljeća koji stvarno potječe iz radničke klase.

“Moj tata je bio alatničar, mama medicinska sestra”, Starmer često govori glasačima, suprotstavljajući se prikazima protivnika da je on oličenje samodopadne, liberalne londonske elite.

Prosijede kose i s naočalama s crnim okvirom, Starmer je bio zagonetka u očima mnogih glasača iako ih to nije spriječilo da ga pošalju u Downing Street nakon 14 godina vlasti konzervativaca i pet njihovih premijera. Kritičari ga nazivaju neinspirativnim oportunistom, ali pristaše ustraju na tome da je menadžerski pragmatičar koji će premijerskoj dužnosti pristupiti na isti način na koji je pristupio svojoj pravnoj karijeri: neumorno i forenzički.

“Politika mora biti služenje”, rekao je Starmer u lanjskom govoru u kampanji, ponavljajući mantru da je “zemlja na prvom mjestu, a stranka na drugom”.

Keir Starmer i njegova supruga Victoria, koja radi za državnu Nacionalnu zdravstvenu službu, imaju dvoje djece. Ponekad se čini da mu je neugodno biti u središtu pozornosti. Predani navijač Arsenala, koji je u politiku ušao kasno u životu, borio se da promijeni svoju sliku u javnosti kao zatvorene i dosadne osobe. Unatoč tome što je odrastao u skromnoj obitelji koja je često bila bez prebijene pare, Starmer je uspio studirati pravo na sveučilištima u Leedsu i Oxfordu, kako bi radio na ljudskim pravima prije nego što je imenovan glavnim krunskim tužiteljem. Nakon smjene s te pozicije, Starmer je bio član pravnog tima koji je zastupao Hrvatsku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u sporu sa Srbijom u međusobnoj tužbi za genocid u sukobima 90-ih. Sud je odbacio međusobne tužbe – presudom je utvrđeno da u Hrvatskoj nije bilo genocida nad Hrvatima ili Srbima.

Iako Starmerov tim nije bio uspješan, njegovo sudjelovanje imalo je posljedice koje su relevantne i danas, piše The House, portal koji se bavi britanskim parlamentom. Starmerovo iskustvo u pokušaju dokazivanja da se u Haagu dogodio genocid pomoglo je oblikovati njegov odgovor na sukob u Gazi, kažu drugi odvjetnici.

Trockistički korijeni

Zanimljivo je da je Starmer 1986. i 1987. bio urednik radikalnog trockističkog časopisa Socialist Alternatives. Časopis je izdavala organizacija Međunarodne revolucionarne marksističke tendencije sa sjedištem u Parizu. Organizacija je zagovarala ekologiju, feminizam i radničko samoupravljanje. Smatra se pretečom kasnijih radikalnih ekoloških skupina. Ljevičarski časopis Chartist opisao je Socialist Alternatives kao “ljudsko lice tvrde ljevice”. Zaokupljenost tog časopisa seksualnom politikom i pitanjima ekologije, neki komentatori, zbog Starmerove uloge s kraja osamdesetih, spominju danas “kao predznak politike svih današnjih glavnih britanskih političara”.

Iako se još sa 16 godina priključio Mladim socijalistima Laburističke stranke, Starmer je još tada kritizirao ekonomsku politiku laburističkog lidera Neila Kinnocka, koji je vodio stranku od 1983. do 1992. Starmer je služio kao savjetnik za ljudska prava u Policijskoj upravi Sjeverne Irske i Udruzi šefova policije, a također je bio član savjetodavnog odbora za smrtnu kaznu Ministarstva vanjskih poslova. Starmer je kasnije naveo svoj rad na policiji u Sjevernoj Irskoj kao ključni utjecaj na njegovu odluku da nastavi političku karijeru:

“Neke stvari za koje sam mislio koje su se trebale promijeniti u policijskim službama, postigli smo brže nego što smo to postigli u strateškim parnicama… bolje sam shvatio kako se možete promijeniti ako ste unutra i dobijete povjerenje ljudi”.

Starmer je, također, prosvjedovao protiv rata u Iraku, izjavivši 2015. kako vjeruje da rat “nije bio zakonit prema međunarodnom pravu jer nije postojala rezolucija UN-a koja ga izričito odobrava”.

Supruga iz sjene

Starmerova supruga Victoria Alexander također je vrlo zanimljiva. Analitičari je vide kao vrlo važnu osobu u ozračju britanskog tabloidnog novinarstva. Riječ je o odvjetnici, poprilično samozatajnoj osobi, koju britanski tabloidi već uspoređuju s Denisom Thatcherom, suprugom Margaret Thatcher, čiji je moto bio “uvijek prisutan, nikad tu”.

“Victoria je svoja osoba i dobro joj je da Keir radi svoje. Ono što je važno kod prve dame jest biti dobra osoba i imati taj ljudski dodir, a Victoria ga ima gomilu”, izjavio je za nju gradonačelnik Camdena Nasim Ali.

Iako je Starmer ateist, prihvatio je židovstvo svoje supruge, posjećujući židovsku sinagogu u St John’s Woodu. Također, par odgaja djecu u judaizmu. Victorijina vjera, tvrde neki komentatori, mogla bi se za Starmera pokazati značajnom u političkom smislu. Također, Victoria je odigrala presudnu ulogu u Starmerovu razumijevanju antisemitizma koji je bio duboko ukorijenjen u Laburističkoj stranci za vrijeme Starmerova prethodnika Jeremyja Corbyna.

Stranačka mašinerija snažno podržava Victoriju koja daje široku potporu suprugu, ne miješajući se u politiku. Koliko to za samu stranku znači, govori primjer suprotan ovome, iz vremena kada je britanski premijer bio Boris Johnson čiju su suprugu Carrie tabloidi nazivali “Carrie Antoinette”. Pred kraj Johnsonova mandata, Carrie je izazivala prijepore i podjele u gotovo istoj mjeri kao i njezin živopisni suprug.

Hodanje po žici

Kada je Starmer došao na vlast prošlog ljeta, jasno je dao do znanja da želi resetirati odnose Britanije s EU, a istovremeno sačuvati njezin status možda najbližeg saveznika SAD-a. Držao se te pozicije, čak i nakon povratka Trumpa, koji je preokrenuo globalni trgovinski sustav i zaprijetio povlačenjem podrške Ukrajini u ratu s Rusijom. Ono što je započelo kao balansiranje pretvorilo se u hodanje po žici. U trgovinskim pregovorima Britanija je bila stiješnjena između vrlo merkantilističke EU i vrlo grabežljivog, neprijateljskog SAD-a.

Europska unija, napomenuo je, smatra sporazum koji je Starmer ispregovarao s Trumpom lošim, i ne planira ponoviti nešto slično. S obzirom na Trumpovu antipatiju prema Bruxellesu, nije jasno bi li pristao na sličan sporazum s EU, iako njegov veći obim daje trgovinskim pregovaračima veću polugu.

Napetosti između Washingtona i Bruxellesa povećale su pritisak na London. Britanski dužnosnici vjerovali su da moraju sklopiti sporazum s Trumpom prije summita između Velike Britanije i EU u ponedjeljak, ili riskiraju da ga antagoniziraju slikama Velike Britanije koja ponovno oživljava svoj odnos s blokom. U konačnici, kalendar je bio manje važan od osnovne dinamike moći. Dužnosnici EU možda koriste više diplomatskog jezika od pomoćnika Trumpa, ali dužnosnici Unije nisu bili ništa manje agresivni, posebno u pritisku na Starmera da prihvati dugotrajno produljenje europskih prava na ribolov u britanskim vodama.

Starmer inzistira na tome da će ribari imati koristi jer će im smanjene prepreke izvozu hrane omogućiti da u kontinentalnu Europu šalju više morskih plodova. Prikazao je dva sporazuma, plus onaj s Indijom, kao dokaz da Britanija radi upravo onu vrstu oportunističkog sklapanja sporazuma kakvu su zagovornici Brexita nekoć zamišljali.

Na meti ruskih medija

I za kraj, ali ne i najmanje važno: Starmer je posljednjih mjeseci postao jedna od omiljenih meta ruskih medija. Istraživanje Centra za nove euroazijske strategije, koje je proveo voditelj znanosti o podacima Sergej Mastitsky, o ruskim medijima – i tradicionalnim i društvenim – pokazuje nagli porast pažnje posvećene Starmeru. Ponekad je premijer dobivao više od četiri puta veću pokrivenost od svog ruskog kolege Mihaila Mišustina.

Ruski državni emiteri, poput Kanala 1 i Rusije 24, prikazali su Starmera kao prepreku miru, smještajući ga uz Emmanuela Macrona kao dio europske fronte koja potkopava pregovore i manipulira Donaldom Trumpom. Indeks medijske prisutnosti Centra za nove euroazijske strategije, koji dnevno prati više od 600.000 ruskih izvora, nudi rijedak uvid u ove promjenjive narative. Starmerova vidljivost nije slučajna. U medijskom sustavu koji je strogo kontroliran kao ruski, izvještavanje o stranim vođama je tendenciozno. Vidljivost signalizira prijetnju. To znači da vas se shvaća ozbiljno.

Ali percipirana prijetnja Britanije nadilazi oružje ili diplomaciju. Njena meka moć – kulturna, pravna, intelektualna – ostaje utjecajna. Od Shakespearea do Britanskog muzeja, od medija na engleskom jeziku do sveučilišta, od Cityja do BBC-a, Britanija izaziva divljenje u Rusiji iz ove perspektive. Kremlj to zna – čak i ako britanska javnost to često podcjenjuje.

To objašnjava oštar ton izvještavanja u državnim medijima. Starmer je prikazan kao dio dvolične “anglosaksonske” elite koja želi produžiti rat. Poruka se mijenja iz dana u dan – Britanija je u jednom trenutku istrošena sila, a u sljedećem motor eskalacije. Cilj je zbunjenost, provokacija i polarizacija. Pa ipak, čak ni unutar Rusije, nisu svi uvjereni. Pod anti-Starmerovim objavama, sve veći broj reakcija “nesviđanja” i drugih neodobravajućih odgovora sugerira pukotine u propagandnom zidu. Narativna kontrola može biti stroga, ali neslaganje nije potpuno ugašeno. U ruskoj medijskoj logici, isticanje odražava percipiranu prijetnju. Uloga Ujedinjenog Kraljevstva – posebno u Ukrajini – učinila ju je vidljivom, vjerodostojnom i stoga opasnom u očima Kremlja. Zato je Starmer meta.

Ali s ovom vidljivošću dolazi i veća odgovornost – ne samo vođenje već i obrana. Britanija se mora suprotstaviti dezinformacijama u inozemstvu, ojačati otpornost kod kuće i podržavati demokratske vrijednosti. Starmerov rastući profil može uznemiriti Kremlj – ali to je i dokaz da se Britanija ponovno smatra ozbiljnim akterom…