Kako bi se prilagodile klimatskim promjenama i srezale emisije stakleničkih plinova, siromašne zemlje trebale su dobiti 100 milijardi dolara svake godine od bogatih država. Međutim, ni 11 godina od te najave i dalje nije jasno kako će se taj plan ostvariti.

Kako piše Financial Times, rješenje problema tog financiranja jedno je od temeljnih pitanja koje će pokazati koliko je ovotjedni klimatski summit u Glasgowu bio uspješan.

Ključni test iskrenosti

Cilj od 100 milijardi dolara ključni je test iskrenosti za zapadne države oko njihove želje da se uhvate ukoštac s klimatskim promjenama, kaže Molwyn Joseph, ministar zaštite okoliša Antigue i Barbude.

“Mi ne tražimo milostinju, već kompenzaciju za štetu. Onaj tko emitira toliki ugljični dioksid koji uzrokuje klimatske promjene treba i platiti”, smatra Joseph. Mnoštvo siromašnih država ističe kako treba novac radi dostizanja klimatskih ciljeva i ulaganja u projekte koji snižavaju emisije stakleničkih plinova.

Kada je indijski premijer Narendra Modi u ponedjeljak obećao da će njegova država do 2070. postati ugljično neutralna, postavio je i dodatni zahtjev: bilijun dolara za financiranje klimatskih projekata u državama u razvoju.

“Indija očekuje da razvijene države učine dostupnim bilijun dolara za klimatsko financiranje što je prije moguće. Kako smo svi povećali svoje ambicije oko klimatskih ciljeva, ni klimatsko financiranje ne može ostati na istoj razini”, dodao je Modi.

Naime, još 2009. bogate su države obećale da se siromašnim državama slati najmanje 100 milijardi dolara godišnje za klimatsko financiranje do 2020. godine. Međutim, prošloga tjedna, uoči konferencije COP26, donatorske države priznale su kako taj cilj nije ispunjen.

gospodarska sila

Tražite stabilnu karijeru? Ova industrija stvara bogatstvo diljem Europe

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Do sada najviši iznos isplaćen je 2019. godine, 79,5 milijardi dolara, prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvitak (OECD) dok podaci za 2020. nisu dostupni. Kako sada stvari stoje, svi se slažu da treba više novca za klimatsko financiranje.

No tu i svako daljnje suglasje staje. Vrlo je malo konsenzusa kako utrošiti taj novac, tko bi ga trebao dobiti i kako osigurati efikasno trošenje tog novca. Čak je sporno i kako klimatsko financiranje treba biti mjereno, odnosno što treba biti uračunato. Pregovore o tome već su nekoliko puta prekinula pitanja tko će platiti 100 milijardi dolara, kada će novac stići i kako će biti distribuiran.

Dosadašnja su iskustva pokazala da je glavnina prikupljenog novca otišla velikim međunarodnim institucijama koje su ionako dobro kapitalizirane. Nick Mabey, direktor agencije E3G ističe kako se u vezi zastoja u klimatskom financiranju s jedne strane ističu argumenti da nema dooljno projekata, a s druge kako nema dovoljno novca. “No, sustav ne funkcionira, a pravo je pitanje kako ga popraviti”, kaže Mabey.

Banke nisu dorasle

Prema njegovu mišljenju, tradicionalne razvojne banke nisu dorasle tom izazovu. “Jednostavno ubacivati novac za klimatsko financiranje kroz postojeću razvojnu infrastrukturu neće donijeti efekt koji želite. Taj novac treba biti iskorišten kako bi pomogao u provođenju sustavnih reformi, a ne samo zatvaranju određenih rupa”, pojašnjava Mabey.

Na COP26 konferenciji najveći donatori – Japan, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Dansa – povećali su obećani iznos. K tome, projekte povezane s borbom protiv klimatskih promjena naći će se i mnogo više privatnog novca.

K tome, formira se i novi “bazen” od nekoliko desetaka milijardi dolara koji su najavile multilateralne razvojne banke, s posebnim fokusom na pomoć državama u napuštanju ugljena.

Također se raspravlja i o raspodjeli specijalnih prava vučenja (SDR) Međunarodnog monetarnog fonda zemljama u razvoju. MMF je prošloga mjeseca najavio da će osonovati novu zakladu s najviše 50 milijardi dolara vrijednim SDR-om za borbu protiv klimatskih promjena.