Europska unija u ozbiljnim je problemima. Rast je u najblaže rečeno šepav, nezaposlenost, posebno mladih, zabrinjavajuće visoka, deflacija već kuca na vrata.

Izbori za Europski parlament na političku su scenu kao relevantan faktor lansirali brojne populiste i euroskeptike, a podrška javnosti ideji EU na vrlo je niskim granama. U takvom ozračju odvija se pomalo tragikomična drama potrage za novim predsjednikom Europske komisije.

Naplata starih grijeha
Glavni kandidat za taj posao je Jean-Claude Juncker. Bivši luksemburški premijer izabran je još u ožujku kao vodeći kandidat paneuropske stranke desnog centra EPP-a. Zalaže se za federalizam, ideju od koje se, sudeći prema rezultatima nedavno odžanih izbora, brojnim Europljanima diže kosa na glavi. Bio je ne baš previše uspješan šef eurogrupe, kluba ministara financija eurozone, što, kako piše The Economist, baca sumnju na njegovu sposobnost vođenja Europske komisije.

Većina čelnika država članica Europske unije, uključujući i de facto europsku gospodaricu Angelu Merkel, smatra da on nije najsretniji izbor za taj posao. Mađarski premijer Viktor Orbán je otvoreno rekao da ga neće poduprijeti jer je bio apostol politike rigoroznih mjera štednje koje su nanijele veliku štetu mađarskom gospodarstvu. Ne odgovara ni britanskom premijeru Davidu Cameronu, koji bi na mjestu nasljednika Joséa Manuela Barrosa radije vidio osobu sklonu redefiniranju pravila i odnosa među članicama EU. Možda je najdalje otišao švedski premijer Fredrik Reinfeld, koji je u The Financial Timesu otvoreno izgovorio blasfemiju koja je na pameti većine čelnika država članica Unije. Reinfeld naime smatra da bi Europsko vijeće trebalo izabrati novog predsjednika, a ne da bi on trebao doći iz redova političkih grupacija u Europarlamentu. Iako nema pouzdane potvrde da je Juncker uopće zainteresiran za posao šefa Komisije, takav pristup velika je pljuska Europskom parlamentu.

Naime u toj instituciji su se nadali kako će zahvaljujući novim ovlastima koje im daje Lisabonski sporazum, odnosno ponajprije tome da Europsko vijeće predlaže kandidata za predsjednika EK sukladno rezultatima izbora, konačno dobiti politički značaj i prestati biti halapljivi žderač novca europskih poreznih obveznika koji se bavi pitanjima zakrivljenosti krastavaca i banana te dopuštenom visinom potpetica za frizerke. Iako Vijeće, barem načelno, raspolaže popisom mnogo uvjerljivijih kandidata za mjesto šefa EK poput direktorice MMF-a Cristine Lagarde, verziranog irskog političara i pučanina Ende Kennyja, donedavnog finskog premijera Jyrkija Katainena, ili pak francuskog socijaliste bivšeg šefa Svjetske trgovinske organizacije Pascala Lamyja, još je neizvjesno hoće li uspjeti slomiti Europski parlament koji se po ovome pitanju vrlo dobro ukopao. Na nova se pravila pozivaju gotovo sve relevantinje grupe u Europskom parlamentu i u kuloarima se zaklinju na otpor Europskom vijeću ako ono samoinicijativno iznjedri kandidata za šefa EK tvrdeći da bi takvoj Komisiji uskratili potvrdu.

Njemački pristup
No, teško će taj fatalistički pristup u konačnici dati rezultata u srazu s merkelvelijanizmom kojim je njemačka kancelarka stekla svoju reputaciju; pothranjivat će svoj nedefinirani stav o tome pitanju dok se ne skupi dovoljno opozicije da ona spasonosno i sa žaljenjem odbaci Junckera i "preporuči" boljeg kandidata za šefa Europske komisije. Ovaj put ta se doktrina čini razumnijom nego da u fotelju predsjednika Europske komisije sjedne čovjek koji nije siguran da želi taj posao.