Štošta je toga u Japanu, barem iz europske perspektive, čudno i nekonvencionalno, no identična je konstatacija, izvedena iz vrlo uočljivih kulturnih razlika, vjerojatno primjenjiva i u suprotnome smjeru. Financije su, međutim, neka sasvim druga priča: unatoč brojnim avanturama koje su od samog početka pratile Europsku uniju, a onda i projekt jedinstvene europske valute (sad već punih 27 godina), Japan je neusporedivo “čudniji” i uz dramatične otklone od prosjeka gotovo ga je nemoguće uklopiti u globalne trendove. Nedavni sastanak središnje banke, zaključen očekivanim povećanjem ključnih kamatnih stopa za skromnih 25 baznih bodova, to zorno potvrđuje.

U društvu najbogatijih

Drukčiji je zaključak doista teško izvući, temeljem spoznaje kako su recentnim pomakom kamatne stope (naoko skromnih 0,75%) dogurale do, vjerovali ili ne, najviše razine još od davne – 1995. godine. I dok su u društvu najbogatijih (zemalja članica skupine G7) samo tijekom proteklih pet godina kamatne stope vrludale unutar prilično širokog raspona (od negativnih vrijednosti, sve do 5,5%), u Japanu su puna dva desetljeća praktički stagnirale. Od 1995. godine naovamo, monetarne su vlasti kamatnu stopu pomicale puževim korakom unutar iznimno uskog raspona, od 0,9 posto na -0,1 posto, pa do aktualnih 0,75 posto.

Krivulja poprima nešto dinamičniji oblik tek u posljednje dvije godine, nakon povijesnog iskoraka upriličenog lani (u ožujku), kada je napokon (nakon cijelog jednog desetljeća) nestao negativan predznak. Agilnija uloga središnje banke i normalizacija krivulje kamatnih stopa uvjetovana je, dakako, rastom inflacije, što se u kontekstu “izgubljenih dekada”, obilježenih kroničnom deflacijom, ima smatrati vrlo poželjnim razvojem događaja. Štoviše, godišnja stopa rasta indeksa potrošačkih cijena posljednji je puta bila ispod dva posto još u ožujku 2022. godine, no monetarne su vlasti strpljivo stajale po strani, strahujući da bi naprasna primjena restriktivne monetarne politike mogla ugušiti ohrabrujući, ali još uvijek vrlo krhak trend ekonomskog oporavka.

Stvari danas izgledaju bitno drukčije pa je guverner Kazuo Ueda i ovom je prigodom istaknuo kako su aktualne kamatne stope jako daleko od neutralnog raspona (ili u prijevodu – preniske), nedvosmisleno najavljujući njihov daljnji rast. Naime, realne kamatne stope, umanjene za utjecaj inflacije, još su duboko na negativnom teritoriju.

Ključan problem u ovoj priči predstavlja fiskalna politika: očajničke pokušaje japanskih vlasti da se iskobeljaju iz dugotrajne krize najbolje ilustrira spektakularan rast javnog duga koji se, doduše, smanjuje već petu godinu zaredom, ali je i dalje dvostruko veći od BDP-a. Dobar dio vrtoglavog iznosa (1,3 bilijardi jena, kad već pitate) progutala je upravo središnja banka pospremivši ga u svoju bilancu dugotrajnom provedbom kontroverzne prakse kontrole krivulje prinosa (“Yield Curve Control”), no većina investitora svejedno s popriličnom nelagodom gleda na brojku uz koju se čak i zaduženost fiskalno najmanje odgovornih europskih zemalja, poput Italije i Belgije, doima podnošljivom (javni dug od 135%, odnosno 105% BDP-a).

Zaoštrena retorika

A pritom ni zaoštrena retorika novoizabrane premijerke ne zvuči osobito umirujuće. Dosad zapamćena uglavnom po oštroj retorici spram zapadnog susjeda, Sanae Takaichi najavljuje svježu dozu fiskalnog stimulansa koji je i prije same implementacije uzburkao duhove. Na sreću, ovom je prigodom izostala repriza bizarne epizode iz rujna 2022. godine, obilježene upravo najavom fiskalne ekspanzije, a potom i intenzivnim rastom dugoročnih kamatnih stopa, koja je naprasno okončala svega šest tjedana dugu vladavinu britanske premijerke Liz Truss. No, u kombinaciji s rastom kamatnih stopa, izgledan rast javnog duga izmijenio je krivulju prinosa – kamatne stope na desetogodišnje državne obveznice samo tijekom ove godine doslovno su se udvostručile i krajem prošloga tjedna (nije zgorega spomenuti – po prvi puta u ovom stoljeću), preskočile granicu od dva posto. Spread u odnosu na usporedive njemačke obveznice topi se naočigled, no trend gotovo da nije ostavio nikakvoga traga na deviznom tržištu, makar bi, barem u teoriji, trebao potaknuti rast vrijednosti japanske valute. Jer uz smanjenje kamatnih stopa na Starom kontinentu, te simultano podizanje njihova japanskog pandana, tečaj eura prema jenu trebao bi se kretati suprotnim smjerom u odnosu na krivulju kamatnog diferencijala.

Umjesto toga, euro je posljednjih mjeseci postavio niz povijesnih rekorda u odnosu na japansku valutu i danas vrijedi više nego ikad (otprilike 182 jena). Prednost opadajućeg kamatnog diferencijala nije se materijalizirala ni kada je u pitanju tečaj dolara prema jenu, što zasigurno neće oduševiti Donalda Trumpa koji po svaku cijenu pokušava smanjiti deficit vanjskotrgovinske razmjene s inozemstvom. Fiskalni stimulans očito predstavlja ključnu prevagu, ili još bolje, uteg koji u ovom slučaju tečaj jena vuče nizbrdo. I time ujedno i podgrijava inflacijske pritiske, te negativno utječe na životni standard japanskih građana. Ovo potonje, u kombinaciji s tankim povjerenjem investitora, nije baš najzdraviji temelj gospodarskog oporavka.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe