Globalizacija je počivala na pretpostavci da će otvorena tržišta, međunarodna trgovina i sve veća gospodarska međuovisnost omogućiti proizvodnju tamo gdje je najpovoljnija, otvoriti pristup širem izboru dobara i tržišta te smanjiti troškove za poduzeća i potrošače. Proizvodnja i opskrbni lanci zato su se organizirali prema logici ekonomske optimizacije, često preko granica i kontinenata.
No međuovisnost koja u stabilnim okolnostima omogućuje niže troškove i širu dostupnost proizvoda u krizama može postati izvor ranjivosti. Ovisnost o određenom tržištu, tehnologiji, sirovini ili dobavljaču može ograničiti prostor za djelovanje i postati sredstvo političkog pritiska. Gospodarske veze tako više ne predstavljaju samo kanale razmjene, nego i poluge moći.
Međuovisnost postala ranjivost
U tom se kontekstu trgovina, kapital, tehnologija i opskrbni lanci sve učestalije koriste za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva. To je logika geoekonomije – korištenja ekonomskih instrumenata, gospodarskih kapaciteta i tržišnih prednosti za ostvarivanje političkih i ekonomskih interesa.
Kada Europa govori o “izazovnom geoekonomskom kontekstu”, iza toga stoje tri međusobno povezana pritiska: strateško korištenje ili “oružavanje” međuovisnosti, američko-kinesko tehnološko i trgovinsko nadmetanje te nova utrka industrijskih subvencija i protekcionizma.
Nakon završetka Hladnog rata prevladavala je pretpostavka da će veća ekonomska međuovisnost povećavati stabilnost i blagostanje. Proizvodnja se selila tamo gdje je bila najkonkurentnija, opskrbni lanci postajali su sve dulji i globalno integriraniji, a državna intervencija u gospodarstvu promatrala se kao potencijalna distorzija tržišnih signala i međunarodne konkurencije. U takvom se sustavu ekonomska moć povezivala sa sposobnošću stvaranja pravila i standarda, oblikovanja međunarodnih institucija i korištenja pristupa velikom tržištu kao izvora utjecaja. Liberalni poredak djelovao je stabilnije nego što je doista bio: njegova pravila i institucije oslanjale su se i na povijesno iznimnu koncentraciju američke gospodarske, financijske i sigurnosne moći.
Globalna financijska kriza, uspon Kine, pandemija COVID-19, poremećaji u lancima opskrbe i rat u Ukrajini razotkrili su ograničenja tog modela. Globalizacija više ne jamči otpornost. Ista međuovisnost koja u normalnim okolnostima smanjuje troškove može u krizi postati izvor pritiska. Ako jedna država kontrolira ključnu sirovinu, tehnologiju, tržište ili financijski kanal, ta se ovisnost može pretvoriti u instrument prisile.
Europsko iskustvo s ruskim plinom to je pokazalo najjasnije. Jeftina energija bila je važna za konkurentnost europske industrije, ali je ovisnost o jednom dobavljaču postala strateška ranjivost nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ista se promjena perspektive sada širi na kritične sirovine i druge strateške lance opskrbe. Cilj nije napustiti globalne lance vrijednosti, nego smanjiti ovisnosti koje bi se u kriznim okolnostima mogle pretvoriti u instrument gospodarskog ili političkog pritiska.
Trgovinski deficit eu ruši rekorde, a raste mogućnost novog kineskog izvoznog šoka.
Europa između SAD-a i Kine
Drugi pritisak dolazi iz sve intenzivnijeg tehnološkog i trgovinskog nadmetanja Sjedinjenih Država i Kine. Poluvodiči, umjetna inteligencija, napredna proizvodna oprema i druge strateške tehnologije postale su pitanja gospodarske i nacionalne sigurnosti. Tehnološka moć pritom ne proizlazi samo iz proizvodnje naprednih proizvoda, nego i iz kontrole pristupa ključnim tehnologijama, standardima, tržištima i infrastrukturnim čvorištima. Tko kontrolira takve točke, može utjecati na razvoj drugih gospodarstava i ograničavati njihov prostor za djelovanje.
Europska unija nastoji smanjiti vlastitu tehnološku ovisnost o vanjskim akterima, osobito u području digitalne infrastrukture, računalnog oblaka, umjetne inteligencije, poluvodiča i ključnih softverskih rješenja. Politika tehnološke suverenosti pritom ne podrazumijeva potpunu samodostatnost, nego razvoj vlastitih kapaciteta i alternativa koje Europi omogućuju veći pregovarački prostor i manju izloženost vanjskim ograničenjima.
Europa se zato ne može svesti na izbor između američkog i kineskog bloka. Njezina strategija mora istodobno štititi vlastite interese, smanjivati kritične ovisnosti te očuvati pristup tržištima, tehnologiji i kapitalu. U odnosu prema Kini to znači smanjivanje strateških rizika bez potpunog ekonomskog razdvajanja.
Razmjeri odnosa s Kinom jasno se vide u trgovinskoj bilanci. Prema podacima Eurostata, EU je 2025. iz Kine uvezao robu vrijednu 559,4 milijarde eura, dok je izvoz iznosio 199,6 milijardi. Robni deficit dosegnuo je 359,8 milijardi eura, odnosno gotovo milijardu eura dnevno. Prema novijim podacima, deficit se nastavio povećavati i u prvoj polovici 2026. Kina je tako jedno od najvećih tržišta za europske proizvode, ali i partner s kojim EU ima izrazito neuravnotežen robni odnos, što trgovinsku međuovisnost čini i pitanjem ekonomske sigurnosti.
Za europsku industriju posebno je osjetljivo što kineski pritisak više ne pogađa samo radno intenzivne sektore, kao nakon ulaska Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. Danas su pod pritiskom električna vozila i baterije, čelik, kemikalije, solarna tehnologija i vjetroturbine – sektori koje Europa smatra ključnima za vlastitu tehnološku i industrijsku budućnost.
Zato se govori o mogućnosti novog kineskog izvoznog šoka: scenariju u kojem kineski proizvodni kapaciteti, potaknuti subvencijama, slabijom domaćom potražnjom i ograničenim pristupom pojedinim tržištima, dodatno povećavaju pritisak na konkurente izvozom po niskim cijenama. Kratkoročna korist za potrošače kroz niže cijene tako može doći u napetost s dugoročnim interesom za očuvanje proizvodnih kapaciteta i smanjenja strateških ovisnosti.
Industrijska politika
Treći veliki pomak jest utrka industrijskih subvencija, državnih potpora i zaštitnih mjera. Sjedinjene Države snažno potiču domaću proizvodnju naprednih tehnologija, dok Kina već godinama koristi industrijsku politiku za razvoj strateških sektora. Europske kompanije zato se više ne natječu samo s američkim i kineskim poduzećima, nego i s industrijskim politikama njihovih država te uvjetima koje one stvaraju kroz pristup subvencijama, energiji, kapitalu, infrastrukturi i javnoj potražnji.
Europa sada pokušava odgovoriti vlastitim instrumentima. Jedan od novih odgovora jest predloženi Akt o ubrzavanju industrijske proizvodnje, kojim Komisija želi povećati proizvodnju u strateškim sektorima i stvoriti veću potražnju za europskim proizvodima i tehnologijama. Prijedlog predviđa uvođenje kriterija europskog podrijetla i niskog ugljičnog otiska u dijelu javne nabave i programa potpore.
Kina kao test
U tom se smjeru mijenja i europski pristup javnoj nabavi. Preferiranje europskih proizvoda i tehnologija promatra se kao način usmjeravanja javnog novca prema domaćim industrijskim kapacitetima. U strateškim sektorima takva preferencija može biti obvezna kroz sektorsko zakonodavstvo, dok u općem okviru ostaje dobrovoljna i podložna međunarodnim obvezama EU-a.
Industrijska politika vraća se u središte jer se proizvodni kapaciteti, tehnologija i pristup sirovinama promatraju kao sastavnice ekonomske sigurnosti. Održavanje određenih kapaciteta zato može imati stratešku vrijednost i kada njihova proizvodnja nije najkonkurentnija na globalnom tržištu. Istodobno, EU pokušava smanjiti vlastite unutarnje prepreke: ubrzati izdavanje dozvola, smanjiti administrativno opterećenje, olakšati pristup energiji i kapitalu te omogućiti europskim kompanijama da brže povećavaju proizvodne kapacitete. To je druga strana geoekonomske politike. Zaštita tržišta neće biti dovoljna ako europske kompanije ostanu sporije, skuplje i slabije financirane od konkurenata. Europska komisija razmatra i uvođenje “alata za diversifikaciju” kojim bi se, ondje gdje postoje alternative, kompanije poticalo da kritične proizvode i sirovine nabavljaju od najmanje tri različita dobavljača ili izvora.
Europska unija za mnoge kritične sirovine gotovo u potpunosti ovisi o uvozu, pri čemu je opskrba često koncentrirana u malom broju država. Kina osigurava, primjerice, 97 posto opskrbe EU-a magnezijem, dok se rijetki zemni elementi koji se koriste za trajne magnete u europskoj industriji u cijelosti rafiniraju u Kini. U pojedinim strateškim lancima ovisnost je dodatno pojačana kontrolom prerade, tehnologija i proizvodnje trajnih magneta. Takva koncentracija znači da trgovinska međuovisnost može vrlo brzo postati industrijska i sigurnosna ranjivost, osobito kada se pristup sirovinama koristi kao instrument izvozne kontrole ili političkog pritiska.
Prije formalnog prijedloga Komisija želi dobiti podršku poslovnog sektora i procijeniti koliko su kompanije spremne smanjiti ovisnost o Kini, uzimajući u obzir trošak takve promjene. Polazište je da trošak diversifikacije može biti manji od troška poremećaja: dodatno plaćanje alternativnog dobavljača u tom je smislu svojevrsno osiguranje od prekida opskrbe.
To mijenja i način na koji se procjenjuju opskrbni lanci. U procjenu, osim cijene, ulaze geopolitički rizik, koncentracija dobavljača, mogućnost političkih ograničenja i potencijalni trošak prekida opskrbe. Istodobno, Komisija nastoji izbjeći propisivanje rješenja bez razumijevanja poslovne stvarnosti. Ako diversifikacija zahtijeva skuplje inpute, nove dobavljače ili promjenu proizvodnih procesa, njezin trošak može smanjiti konkurentnost europskih kompanija. Preveliko udaljavanje od učinkovitih globalnih dobavljača moglo bi oslabiti industriju koju se želi zaštititi.
Ključno je zato razlikovati ovisnosti koje predstavljaju neprihvatljiv strateški rizik od onih koje proizlaze iz učinkovite međunarodne trgovine. Cilj geoekonomske politike nije ukloniti međuovisnost, nego smanjiti ranjivosti uz očuvanje konkurentnosti i sposobnosti djelovanja u kriznim okolnostima.
Veličinu pretvoriti u moć
U središtu europske rasprave ostaje pitanje može li EU svoju gospodarsku veličinu pretvoriti u stvarnu geoekonomsku moć? Jedna strana smatra da europske države pojedinačno nemaju dovoljno utjecaja da bi se učinkovito nosile sa SAD-om i Kinom. Snaga Europe proizlazi iz veličine jedinstvenog tržišta, koje joj daje pregovaračku, regulatornu i trgovinsku polugu. Druga upozorava da je ta veličina manje važna ako Europa odluke donosi presporo. U svijetu u kojem konkurenti brzo subvencioniraju industriju, ograničavaju izvoz ili preusmjeravaju opskrbne lance, sposobnost brzog djelovanja jednako je važna kao i veličina tržišta. Europski izazov zato nije samo zaštititi industrijsku bazu, nego razviti koherentnu geoekonomsku strategiju – sposobnost da trgovinsku, industrijsku, tehnološku, investicijsku i sigurnosnu politiku koristi kao međusobno povezane poluge. Veličina tržišta sama po sebi nije moć; ona nastaje tek kada se može pretvoriti u koordinirane kapacitete, pregovarački utjecaj i otpornost na strateške pritiske.
Kao srednja geoekonomska sila, Europa ne može jednostavno nametnuti vlastite uvjete, ali može sustavno smanjivati strateške rizike: diversificirati dobavljače, razvijati vlastite tehnološke kapacitete, koristiti regulatornu snagu i veličinu jedinstvenog tržišta te povezivati trgovinsku, industrijsku i sigurnosnu politiku. Intencija nije raskid suradnje s velikim silama, nego smanjivanje kritičnih ovisnosti bez gubitka koristi međunarodne razmjene.
Europa mora istodobno biti otvorenija iznutra i otpornija prema van. To zahtijeva i institucionalne uvjete za djelovanje. Poduzećima su za dugoročna ulaganja potrebni predvidljivi porezni i regulatorni uvjeti, dostupna energija, kapital i dovoljno brzo donošenje odluka. Ako se od kompanija očekuje veća otpornost, moraju imati uvjete u kojima si je mogu priuštiti.
U eri globalizacije međuovisnost se prvenstveno promatrala kao sredstvo stvaranja blagostanja. Danas se promatra i kao potencijalni izvor moći, ranjivosti i pritiska. Granica između ekonomske i sigurnosne politike sve je tanja, a sposobnost upravljanja međuovisnostima postaje jedan od ključnih izvora geoekonomske moći.
