Energetska slika regije ubrzano se mijenja kao posljedica nove geopolitičke stvarnosti. U fokusu su globalni igrači poput Gazproma i Lukoila te lokalni lideri poput Naftne industrije Srbije (sada pritisnutu sankcijama), Janafa, MOL-a (također i Ine). Važna karika regionalne energetske slike je LNG terminal u Omišlju koji od ovoga tjedna radi s dvostruko većim potencijalnim kapacitetom.
Početkom listopada u Zagrebu su održani pregovori predstavnika Jadranskog naftovoda i mađarske grupacije Mol o ugovoru o isporukama sirove nafte putem cjevovoda te hrvatske tvrtke prema rafinerijama Mola u Mađarskoj i Slovačkoj, a predsjednik Uprave Janafa Stjepan Adanić izjavio je da je došlo do promjene paradigme te da sad mogu u miru, staloženo i racionalno razgovarati.
Kapaciteti Janafa
Nakon teških riječi s političke razine koje su izgovorene krajem rujna i početkom listopada, dobro je da se napokon počelo pregovarati o poslu. Tenzije između Hrvatske i Mađarske riješili su premijer Andrej Plenković i mađarski predsjednik Vlade Viktor Orban netom prije početka pregovora u Kopenhagenu. Očito je da postoji dobra volja s obje strane. Ono što, međutim, MOL uporno traži je da se provjeri točan kapacitet opskrbe – i čini se da hrvatska strana pristaje na to, uz pomoć europske ekspertize. Štoviše, ministar gospodarstva Ante Šušnjar izjavio je prošloga tjedna u Luxembourgu da je pozvao svoje kolege iz EU-a da dođu u Hrvatsku i uvjere se u kapacitete Jadranskog naftovoda.
“Danas smo svima, Europskoj komisiji (EK) i drugim kolegama prezentirali i kristalno im je jasno da su hrvatski kapaciteti za transport nafte dovoljni i za Mađarsku i za Slovačku te smo ih sve pozvali u Hrvatsku na testiranje tih kapaciteta kako bi se sami u to uvjerili”, rekao je Šušnjar, koji je sudjelovao na sastanku ministara energetike država članica EU-a u Luxembourgu.
Za očekivati je da će se tema kapaciteta Janafa i dalje koristiti prije svega kao poluga u pregovorima oko novog ugovora. Jednako tako, na stolu ostaje i rješavanje većinskog vlasništva u Naftnoj industriji Srbije. Očito je američka administracija Vučiću jasno poručila kako više neće tolerirati rusko većinsko vlasništvo u NIS-u.
Mađarska želja za dva izvora
S druge strane, strateški, sve što Mađarska želi je imati dva izvora energije, dva dobavna pravca: južni i istočni. Čini im se da bi im se u slučaju samo jednog izvora moglo dogoditi isto što i Srbiji – da se jedan dan probude bez energenata. Iako sankcije Europske unije imaju za cilj iscrpiti ruski ratni fond, mogle bi izazvati i probleme mađarskom gospodarstvu. Dok su gotovo sve zemlje EU-a diversificirale svoj energetski miks od Rusije otkako je Moskva pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu 2022. godine, mađarska ovisnost se produbila. Uz Slovačku, Mađarska je gotovo u potpunosti ovisna o Rusiji za uvoz nafte. Uz naftne sankcije Washingtona, EU je prije tjedan dana potvrdila da će od 2027. zabraniti uvoz ruskog ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Prošli mjesec Orbán je Trumpu rekao da će bez uvoza ruske energije mađarsko gospodarstvo biti “na koljenima”. Nakon invazije Moskve na Ukrajinu, zemlje EU-a poduzele su mjere smanjenja uvoza ruske energije kako bi prekinule glavni izvor prihoda Kremlja. Međutim, Bruxelles je Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj dao izuzeće od zabrane uvoza ruske sirove nafte, dajući im vremena da smanje ovisnost o Rusiji. Umjesto toga, Mađarska i Slovačka iskoristile su izuzeće kako bi produbile svoju ovisnost. Mađarska je povećala svoju ovisnost o ruskoj sirovoj nafti sa 61 posto prije invazije na 86 posto u 2024. Od početka ove godine 92 posto mađarske sirove nafte dolazi iz Rusije.
Slovačka je, u međuvremenu, “gotovo 100 posto ovisna” o opskrbi iz Moskve, prema izvješću Centra za proučavanje demokracije (CSD) i Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA). Do svibnja kupnja sirove nafte Mađarske i Slovačke poslala je Kremlju 5,4 milijarde eura (6,3 milijarde dolara), navodi se u izvješću, uz napomenu da je to “ekvivalent trošku kupnje 1800 raketa Iskander-M koje su korištene za uništavanje ukrajinske infrastrukture i ubijanje ukrajinskih civila”. Uvoz sirove nafte teče kroz naftovod Družba, koji su ovo ljeto više puta napadali ukrajinski dronovi, u nastojanju Kijeva da kazni svoje susjede zbog pomaganja u financiranju rata Moskve.
Koliko će trajati sankcije?
Izvješće CSD-CREA navodi da bi Mađarska mogla diversificirati svoje opskrbe energijom, primajući nerusku naftu putem Janafa umjesto putem Družbe.
No, Orbán nije pokazao znakove promjene smjera. U nedavnom intervjuu za mađarski državni radio rekao je da njegova vlada “radi na tome kako zaobići” američke sankcije, bez davanja daljnjih detalja. Mađarska namjera da pronađe zaobilazna rješenja za američke sankcije mogla bi pružiti prvi veliki test ozbiljnosti Trumpove administracije u vezi s njihovom provedbom, rekla je za CNN Elina Ribakova, viša suradnica u Petersonovu institutu za međunarodnu ekonomiju, think tanku sa sjedištem u Washingtonu, D.C.
Unatoč oštroj retorici prema Rusiji američkog ministra financija Scotta Bessenta, koji je rekao da je odluka o nametanju novih sankcija Rusiji posljedica “Putinova odbijanja da okonča ovaj besmisleni rat” u Ukrajini, Trump je bio manje oštar, rekavši kako se nada da sankcije “neće dugo trajati”. Američki predsjednik također je ostavio otvorena vrata za summit u Budimpešti, rekavši: “Učinit ćemo to u budućnosti.” Uspjeh sankcija protiv ruskih naftnih velikana ovisit će o tome kako će se provoditi, uključujući i protiv Trumpova saveznika poput Orbána, rekla je Ribakova za CNN.
Dodatnu komplikaciju u energetskom sektoru regije unijele su američke sankcije Lukoilu i Rosneftu. Ruska naftna kompanija Lukoil najavila je ovih dana prodaju svoje međunarodne imovine kao odgovor na sankcije koje je uveo američki predsjednik Donald Trump, a kojima je cilj prisiliti Rusiju da pristane na prekid vatre u ratu protiv Ukrajine. Lukoil je prisutan u Hrvatskoj u kojoj od 2007. godine posluje preko kompanije Lukoil Croatia. Godinu nakon toga svoju prisutnost povećali su akvizirajući tvrtku Europa Mill koja je tada upravljala s devet benzinskih postaja, pet lokacija za njihovu gradnju i željeznički terminal za pretovar nafte. Sljedeće godine izgradili su još osam benzinskih postaja i zakupili skladišni kapacitet na Janafovu terminalu u Omišlju na Krku.
Tvrtka posjeduje rafineriju Lukoil Neftohim Burgas u Bugarskoj, najveću na Balkanu, kapaciteta 190 tisuća barela dnevno, kao i rafineriju nafte Petrotel u Rumunjskoj. Lukoil opskrbljuje naftom Mađarsku i Slovačku, kao i tursku rafineriju STAR u vlasništvu azerbajdžanskog SOCAR-a, koji uvelike ovisi o ruskoj sirovoj nafti. Sankcije Lukoilu i Rosneftu otežavaju poslovanje izvan Rusije. Osim što američkim tvrtkama zabranjuju poslovanje s dvjema tvrtkama, nose i prijetnju sekundarnim sankcijama za strane banke koje obavljaju njihove transakcije. To znači da će svaka banka koja želi održati kontakt s dominantnim američkim financijskim sustavom dvaput razmisliti prije nego što posluje s njima. Rosneft ima udio u rafineriji u Schwedtu u Njemačkoj, ali njemačka vlada preuzela je kontrolu nad udjelom i pogon više ne šalje prihod matičnoj tvrtki.
Fokus na Indiju i Kinu
Sankcije su usmjerene na prodaju Lukoilove i Rosneftove nafte Indiji i Kini. Rusija je preusmjerila tokove nafte u Aziju nakon što je Europska unija zabranila većinu uvoza ruske nafte morskim putem. Sankcije su pokrenule pitanja o tome hoće li rafinerije u Indiji zaustaviti kupnju kako bi izbjegle zapetljavanje sa sankcijama. Dvije tvrtke čine oko 60 posto indijskog uvoza ruske sirove nafte, prema komentaru Shumiti Deveshwar, glavne ekonomistice za Indiju u GlobalData TS Lombard. Trump je uveo iznad 25 posto carine na većinu indijske robe koja se uvozi u SAD. Na pitanje o njegovu pritisku na Indiju i Kinu da prestanu kupovati rusku energiju, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u utorak je na konferencijskom pozivu novinarima rekao:
“Nudimo naš proizvod. Taj proizvod je od strateške važnosti za mnoge zemlje. Konkurentan je, privlačan je – a onda je na samim emljama da odluče koliko je privlačan i koliko druge ponuđene alternative mogu konkurirati našim proizvodima.” Sankcije Trumpove administracije protiv ruskih naftnih divova Rosnjefta i Lukoila, objavljene 22. listopada, na prvi pogled mogu se činiti odlučnima, ali neće napraviti bitnu razliku u ruskom izvozu nafte, rekao je za BNE Intelligence Sergej Vakulenko, neovisni energetski analitičar. Sankcije su dospjele na naslovnice jer su prve koje je Washington nametnuo otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću, ali u biti nude malo novoga – a još manje onoga što bi vjerojatno promijenilo ratnu politiku Kremlja, kaže Vakulenko.
“Indija i Kina vjerojatno neće prestati kupovati rusku naftu. Obje zemlje vide rat u Ukrajini kao sukob u kojem nisu stranka i cijene Rusiju kao dobavljača relativno jeftine sirove nafte. Također su spremne braniti svoj suverenitet suočene s pritiskom SAD-a. Moguće je da će velike kineske i indijske rafinerije privremeno glumiti spremnost da se odreknu ruske nafte – ali će nastaviti kupovati kada Trumpova pozornost skrene s teme”, kaže Vakulenko.
Sankcije kao politička poruka
Nova ograničenja za Rosneft i Lukoil iste su sankcije koje su već primijenjene na još dva ruska naftna velikana, Surgutneftegas i Gazprom Neft, u siječnju kao dio “najstrožih naftnih sankcija ikada” koje je uvela odlazeća Bidenova administracija. Taj prijašnji krug sankcija uzrokovao je kratkotrajni porast troškova isporuke Indiji i Kini te pad obujma izvoza nafte, ali ti su učinci brzo nestali. Izvoz ruske nafte nastavio se, uglavnom putem fiktivnih tvrtki ili flota u sjeni. Kijevska škola ekonomije (KSE) također je primijetila da je za pronalaženje takvih mehanizama zaobilaženja obično potrebno nekoliko mjeseci, ali se zatim posao vraća u normalu.
“Poput sankcija Rosnjeftu i Lukoilu, Bidenove sankcije u početku su se činile velikim problemom, ali nisu utjecale na proizvodnju nafte ili obujam izvoza ni za jednu tvrtku. Dok su se režijski troškovi isporuke nafte Kini i Indiji u početku povećali, naknadno su se vratili na razinu prije sankcija”, kaže Vakulenko. Umjesto da osmisli nove mjere, Trumpova administracija mogla je jednostavno provesti postojeća pravila, poput ograničenja cijene nafte G7. Međutim, to bi se činilo kao nastavak politike iz Bidenove ere – nešto što je Trumpu anatema.
“Te nove sankcije služe više kao politička poruka nego kao ekonomsko oružje”, kaže Vakulenko. Doista, malo je vjerojatno da će promijeniti strateške izračune Vladimira Putina. Za ruskog predsjednika rat nije vježba troškova i koristi. On je egzistencijalan – “pitanje principa”, primjećuje Vakulenko. Simbolička vrijednost nastavka rata, čak i uz rastuće ekonomske troškove, Putinu je važnija od bilo kakvog mjerljivog gubitka prihoda, niti je vjerojatno da će se najveći kupci odreći ruske energije. Dok kineske i indijske rafinerije mogu nakratko glumiti pridržavanje, povijest sugerira da će nastaviti kupnju čim se pozornost Washingtona preusmjeri.
Odgovor tržišta na sankcije
“Moguće je da će ovaj financijski udarac potaknuti Kremlj da malo manje troši na obranu, što bi moglo pomoći Ukrajini, ali to nije ni približno dovoljno da Putin počne razmišljati o promjeni politike”, kaže Vakulenko. Rosneft i Lukoil predstavljaju gotovo 50 posto ruske proizvodnje nafte. Sa Surgutneftegasom i Gazprom Neftom sada je više od 80 posto ruskih tekućih ugljikovodika pod američkim sankcijama. Ipak, globalni utjecaj Kremlja ostaje širok. Rosneft zadržava udjele u indijskoj tvrtki Nayara Energy, egipatskom plinskom polju Zohr i njemačkoj rafineriji Schwedt – iako je potonja sada pod kontrolom Berlina. Lukoil, u međuvremenu, ima aktivne operacije u Iraku, Uzbekistanu, Kongu, Meksiku, Rumunjskoj i Bugarskoj, uz udjele u uzvodnim projektima u Kazahstanu i Azerbajdžanu.
Većina stranih projekata – isključujući izuzete pothvate u Srednjoj Aziji poput Tengizchevroila i Kaspijskog konzorcija za naftovode (CPC) – sada se suočava s operativnim poremećajima, ograničenjima dividendi i rizikom izvođača radova. Njemačka je već zatražila američko izuzeće za Schwedt, koji opskrbljuje 12 posto njemačkog benzina, a posebno Berlin, ali prijelaz s Bidena na Trumpa zakomplicirao je transatlantsko usklađivanje. Washington bi mogao iskoristiti pravni limb rafinerije kako bi Berlin potaknuo na potpunu nacionalizaciju – opciju punu političkih i pravnih izazova. Zajedno te dvije tvrtke čine 4,4 milijuna barela nafte po danu ruskog izvoza, oko dvije trećine ukupnog ruskog izvoza i polovicu njezine proizvodnje. Uklanjanje te količine nafte s tržišta trebalo je uzrokovati nagli porast cijena, ali odgovor tržišta nafte na sankcije bio je skroman. Cijene su skočile za pet dolara po barelu – signal da trgovci ne predviđaju veće poremećaje.
Vakulenko tvrdi da bi, ako bi SAD ozbiljno namjeravale drastično smanjiti ruski izvoz nafte, nagli porast bio bliži 30 dolara. Ipak, kratkoročni pad izvoza je vjerojatan. Indija bi mogla smanjiti kupnju, osim uvoza putem Nayare, dok će Kina vjerojatno zadržati trenutačne količine. To bi moglo rezultirati padom od oko 700 tisuća barela dnevno ili padom od 15 posto na ruske devizne prihode, ali te količine lako se mogu zamijeniti. S obzirom na to da OPEC+ preokreće smanjenje proizvodnje, globalna ponuda već premašuje potražnju, a Međunarodna agencija za energiju (IEA) već govori o “prezasićenosti” u 2026. Kina je također masovno povećala apsorpciju viška u strateške rezerve ove godine i proširila skladišne kapacitete brzinom od milijun barela dnevno.
Ili bi Kina mogla smanjiti kupnju rezervi ili bi proizvođači iz Perzijskog zaljeva poput Saudijske Arabije i UAE mogli povećati proizvodnju. Dugoročniji rizik za Rusiju nije u neposrednim gubicima nafte, već u strukturnoj eroziji. Iako trenutačne sankcije mogu biti upravljive, one ubrzavaju prelazak Moskve prema nezapadnim financijskim mrežama i deglobaliziranoj trgovini energijom. S vremenom će to oslabjeti rusko gospodarstvo i otežati mu pristup kapitalu, tehnologiji i stabilnoj potražnji. No, ako je cilj sankcija bio prisiliti rusku ratnu politiku na promjenu, strategija je nedostatna. Najvjerojatniji ishod je privremeni pad prihoda od izvoza, određene operativne teškoće za Lukoil i Rosneft u inozemstvu i kontinuirana otpornost ruskih naftnih tokova u Aziju. “Što točno Trump želi? Koliko je truda spreman uložiti da to postigne?”, pita Vakulenko.
Simbolika, a ne strategija
To pitanje – više od bilo kakvog neposrednog kretanja na tržištu – odredit će jesu li ove sankcije važne. Zasad se čine više simboličnima nego strateškima. Najnovije američke sankcije protiv dva glavna ruska proizvođača nafte, Lukoila i Rosnefta (iako ne i protiv Novateka), označavaju novu fazu u kampanji ekonomskog pritiska protiv Moskve. Sankcije su obično osmišljene kako bi ciljale određene sektore i zemlje, a istovremeno izbjegavale velike šokove na globalnim tržištima – i, prema toj definiciji, taj paket čini se relativno dobro kalibriranim.
No, trajanje će također biti ključni faktor koji utječe na tržišta nafte u nadolazećim mjesecima. Iako ove sankcije imaju za cilj pritisnuti Putina na pregovore, mogle bi izazvati i dugoročne poremećaje u azijskim tokovima sirove nafte – čak i izvan bilo kakvog potencijalnog sporazuma između Rusije, Sjedinjenih Država i Ukrajine. Azijske rafinerije mogle bi se sve više okretati alternativnim dobavljačima, postupno se udaljavajući od ruskih barela s popustom.
U tu svrhu tekući trgovinski razgovori između SAD-a i Indije sugeriraju da bi smanjenje carina, u kombinaciji sa strožom provedbom sankcija za naftu, konačno moglo vratiti Indiju dobavljačima nafte s Bliskog istoka. To i kako OPEC reagira na tržišnu dinamiku nakon sankcija bit će ključna tema američko-saudijskog dijaloga ovog studenoga. Zajedno sa sličnim sankcijskim mjerama Ujedinjenog Kraljevstva i ubrzanim postupnim ukidanjem ruskog LNG-a od Europske unije, taj koordinirani zapadni napor mogao bi dodatno smanjiti prihode Kremlja. Hoće li se pokazati dovoljnim, ovisit će ne samo o tome koliko će te sankcije trajati, već i o tome hoće li tržišta donijeti odluke koje trajno mijenjaju rusku percepciju dugoročne opskrbe sirovom naftom i izvoznih kapaciteta.
