Neki arheolozi predlažu kako bi trebalo pobliže i sustavnije proučiti kako su prapovijesni ljudi, od kojih su nam ostale samo kosti, liječili bolesti, ozljede i onesposobljenost. Nazvat ćemo to arheologijom zdravstva.

Vrlo bolestan mladi čovjek koji je prije otprilike 4000 godina živio u današnjem Vijetnamu pokopan je, kao i ostali pripadnici njegove kulture, na nalazištu koje se danas naziva Man Bac. Gotovo svi kosturi na tom nalazištu, koje se nalazi južno od Hanoja i otprilike 25 kilometara od obale, položeni su ravno. Grobište 9, kako se nazivaju ostaci pronađeni u tom dijelu, na posljednji su počinak polegnuti u fetusnom položaju. Kad su Lorna Tilley, studentica poslijediplomskog studija arheologije, i Marc Oxenham, profesor s Državnog sveučilišta u Canberri, 2007. ispitali iskopani kostur muškarca, razjasnilo se i zašto. Spojeni kralješci, slabe kosti i drugi dokazi upućivali su na to da je i za života tako ležao, svijen i sputan bolešću. Zaključili su da je prije adolescenske dobi ostao paraliziran od struka naniže zbog nasljedne bolesti zvane Klippel-Feilov sindrom. Vjerojatno je vrlo malo mogao pomicati ruke pa se nije mogao sam hraniti ni prati, no poživio je još desetak godina. Zaključili su da su ljudi u njegovoj zajednici, koji nisu poznavali metale i koji su živjeli od ribarenja, lova i uzgoja jedva pripitomljenih životinja, brinuli o svim njegovim potrebama.

Zbog tog slučaja te drugih primjera bolesti i invalidnosti Lorna Tilley i Marc Oxenham počeli su proučavati što skrb o bolesnima i ozlijeđenima govori o određenoj kulturi. "Pružanje i primanje zdravstvene skrbi vjerojatno je odraz temeljnih zasada društva", kako su napisali u članku objavljenome u The International Journal of Paleopathology 2011. godine. Početkom ove godine, razmatrajući ono što naziva "bioarheologijom skrbi", Lorna Tilley napisala je da ovo područje proučavanja "može pružiti uvid u važne te vjerojatno jedinstvene situacije u život prapovijesnih zajednica". U slučaju Grobišta 9, kaže, skrb upućuje na toleranciju i suradnju unutar bolesnikove kulture, no upućuje i na to da je sam bolesnik bio svjestan svojih vrijednosti te da je imao jaku volju za životom. Među arheološkim nalazima, kako kaže Lorna Tilley, "postoji tridesetak slučajevima u kojima je bolest ili patologija bila toliko ozbiljna da su sigurno imali nekakvu pomoć da bi preživjeli". Osim toga, kaže da zasigurno postoji još takvih slučajeva. Među takvima je barem jedan Neandertalac, Shanidar 1, star oko 45.000 godina i pronađen na jednom nalazištu u Iraku, koji je umro u dobi od pedesetak godina, a otkriveno je da mu je amputirana ruka, da je bio slijep na jedno oko te da je pretrpio i druge ozljede.

Drugi je dječak iz Windowera, nalazišta s Floride, star oko 7500 godina, koji je patio od križnog rascjepa, nasljedne malformacije kralježnice, a doživio je dob od petnaestak godina. D. N. Dickel i G. H. Doran s Državnog sveučilišta na Floridi zaključili su je "u određenim okolnostima ljudska zajednica koja je živjela prije 7500 godina bila voljna i spremna pomoći kronično bolestima i osobama s tjelesnim oštećenjima". Kostur tinejdžera Romita 2 starog desetak tisuća godina, koji je tijekom osamdesetih pronađen na nalazištu u Italiji, upućuje na ozbiljan oblik patuljastog rasta, zbog kojega je dječak imao vrlo kratke ruke. Njegova je zajednica sigurno morala prihvatiti da on ne može jednako brzo trčati ili sudjelovati u lovu kao ostali. Debra Martin, izvanredna profesorica biologijske antropologije na Sveučilištu u Las Vegasu, dala je primjer mlade žene od oko 18 godina, pronađene na Arapskome poluotoku, stare 4000 godina, koja je bolovala od neke neuromuskularne bolesti, možda i dječje paralize. "Zbog svojeg stanja vjerojatno nije mogla hodati", kaže Martin. "Kosti nogu i ruku bile su joj iznimno tanke, s vrlo malo vezivnog mišićnog tkiva." "Vjerojatno joj je bila potrebna stalna skrb", zaključuje Martin.

James Gorman