U 15 sati po pekinškom vremenu, u subotu, 24. siječnja, kinesko Ministarstvo nacionalne obrane objavilo je da su potpredsjednik Središnje vojne komisije Zhang Youxia i načelnik Stožera Združenog stožernog odjela Središnje vojne komisije Liu Zhenli pod istragom zbog ozbiljnih disciplinskih i zakonskih kršenja.
Sama činjenica da su pod istragom dvojica najviših operativnih zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske događaj je iznimne političke težine. Središnja vojna komisija nije tek administrativno tijelo, već ključni instrument kroz koji Komunistička partija Kine ostvaruje vrhovnu kontrolu nad oružanim snagama. U kineskom ustrojstvu vojska ne pripada državi u zapadnom smislu riječi, nego Partiji; svaka intervencija u vrhu Komisije stoga ima neposredne implikacije na raspodjelu moći unutar samoga političkog centra.
Politička anatomija čistke
Na površini, aktualna istraga uklapa se u dugogodišnji obrazac djelovanja glavnog tajnika Xi Jinpinga, koji je tijekom proteklog desetljeća antikorupcijske kampanje pretvorio u trajni mehanizam političke konsolidacije. Međutim, u autoritarnim sustavima takve kampanje rijetko su isključivo etičke naravi. One istodobno služe kao sredstvo discipliniranja elite, neutralizacije potencijalnih frakcijskih žarišta i reafirmacije vertikalne lojalnosti. U tom kontekstu uklanjanje dvojice najviših vojnih dužnosnika nadilazi pitanje osobne odgovornosti i postaje indikator dubljih napetosti između profesionalne vojne procjene i centralizirane političke ambicije.
U zapadnim medijima pojavile su se tvrdnje anonimnih izvora da je Zhang Youxia navodno odavao nuklearne tajne Sjedinjenim Američkim Državama te bio povezan sa shemama podmićivanja radi napredovanja, navodno povezanim s bivšim ministrom obrane Li Shangfuom i drugim akterima. Međutim, u političkom sustavu Narodne Republike Kine gotovo je pravilo da visoki dužnosnici nose određeni rizik izloženosti pravnim ili korupcijskim optužbama. Presudno pitanje nije postojanje potencijalnih nepravilnosti, nego politička odluka vrhovnog vodstva hoće li i kada intervenirati. To ilustrira i istraga iz 2023. godine usmjerena na Odjel za razvoj opreme, koja je zahvatila Li Shangfua, ali je poštedjela Zhanga Youxiju. Takva selektivnost pokazuje da su pravno-disciplinski mehanizmi u kineskom sustavu duboko prožeti političkom kalkulacijom.
Na temelju službenih izjava i nedavnih događaja unutar Narodnooslobodilačke vojske može se identificirati vjerojatna unutarnja logika aktualne čistke. Čini se da su Zhang Youxia i Liu Zhenli izgubili položaje zbog neslaganja s Xi Jinpingom oko tempa i smjera razvoja vojske, osobito u pogledu vremenskog okvira obuke združenih operacija. Moguće je da su provodili politike ili izdavali zapovijedi koje su odstupale od izričitih smjernica vrhovnog zapovjednika. Činjenica da su istrage protiv obojice objavljene istodobno upućuje na zajednički uzrok i koordiniranu političku odluku.
Usporedba službenih uvodnika objavljenih nakon čistke bivšeg potpredsjednika Središnje vojne komisije He Weidonga s onima koji su uslijedili nakon objave istrage protiv Zhanga i Liua otkriva četiri političke i tri vojne razlike u formulacijama i naglascima. Te razlike nisu retoričke nijanse bez značenja, nego signaliziraju specifičnu procjenu prirode i težine njihovih navodnih prijestupa. Prvo, u slučaju He Weidonga i drugih korišten je jezik koji naglašava ideološko i moralno posrnuće: napuštanje izvorne misije, gubitak partijskih načela, slom uvjerenja i izdaju lojalnosti. Takva formulacija nije primijenjena na Zhanga i Liua. Odsutnost tog diskursa sugerira da njihova smjena nije primarno tumačena kao posljedica osobne pohlepe ili moralne dekadencije, nego kao problem političkog i institucionalnog karaktera.
Drugo, iako se u oba slučaja spominje narušavanje političke ekologije vojske, u slučaju Zhanga dodatno se naglašava da je nanesena teška šteta političkoj svijesti u vojsci. Ovakav naglasak upućuje na procjenu da Zhang nije političku lojalnost i ideološku podređenost postavio kao temeljno načelo vojne izgradnje. Budući da izostaju velike optužbe za osobnu korupciju, može se zaključiti da je ključno neslaganje bilo vezano uz odnos između vojne profesionalnosti i političke kontrole, pri čemu je Zhang vjerojatno davao prednost operativnoj učinkovitosti.
Treće, u opisu kršenja sustava odgovornosti predsjednika Središnje vojne komisije razlikuje se težina optužbi. Dok se za He Weidonga navodi da je sustav ozbiljno podrivao, za Zhanga i Liua kaže se da su ga ozbiljno gazili i podrivali. Razlika između podrivanja i gaženja implicira viši stupanj izravnog prkosa ili ignoriranja vrhovnog autoriteta. Četvrto, u slučaju He Weidonga navodi se da je teško narušen ugled viših kadrova, dok se za Zhanga tvrdi da je ozbiljno narušen autoritet i ugled samog vodstva Središnje vojne komisije. Time se sugerira da su njihova neslaganja s Xi Jinpingom postala vidljiva i prepoznata unutar vojnog sustava te da su predstavljala izazov institucionalnom autoritetu vrhovnog zapovjednika.
Uz političke, uočljive su i tri vojne dimenzije optužbi. Prvo, Zhanga i Liua izričito se tereti za nanošenje teške štete razvoju borbene sposobnosti, što nije bio slučaj u čistki He Weidonga. Ova formulacija implicira procjenu da su njihove odluke imale izravan negativan učinak na operativnu spremnost vojske.
Koordinirana i odlučna akcija
Drugo, razlika je vidljiva u formulaciji izdaje povjerenja. U jednom slučaju govori se o izdaji povjerenja, dok se u drugom naglašava izdaja povjerenja i teške odgovornosti koja im je bila povjerena. Na 20. partijskom kongresu krajem 2022. Xi Jinping je odstupio od dobnih normi i Zhanga premjestio iz sfere političkog nadzora u operativno zapovijedanje, oslanjajući se na njegovo borbeno iskustvo kako bi unaprijedio novi sustav vojne obuke najavljen 2020. godine. Time je Zhang dobio znatno veću razinu povjerenja, a samim time i veću političku odgovornost. Treće, iako se u oba slučaja spominje šteta nanesena Partiji i vojsci, u slučaju Zhanga i Liua navodi se da je nanesena ozbiljna šteta državi. Upućivanje na državu proširuje kontekst na šire nacionalne ciljeve, uključujući sposobnost suprotstavljanja vanjskim prijetnjama i, u specifičnom kineskom kontekstu, postizanje ujedinjenja s Tajvanom.
Dostupne informacije upućuju na to da Zhang i Liu nisu ispunili Xi-jeve zahtjeve u vezi s izgradnjom snaga potrebnih za eventualnu invaziju na Tajvan, a moguće je da su unutar vojnog sustava otvoreno izražavali neslaganje s postavljenim rokovima. Razvoj združenih operacija odvijao se sporo tijekom 2025. i početkom 2026. godine. Iako su uspostavljeni novi modeli osnovne i kombinirane obuke, do početka 2026. još nije bio finaliziran model združene obuke. Budući da Xi-jev zahtjev o spremnosti za operaciju protiv Tajvana implicitno pretpostavlja postizanje minimalne razine združene operativne sposobnosti, izostanak takvog modela otežava ostvarenje cilja do 2027. godine. Izgleda da su problemi u provedbi proizašli iz konceptualnog razilaženja između Xi Jinpinga i Zhanga Youxije.
Xi je favorizirao brzinu i opseg, dok je Zhang zagovarao fokusiraniji i postupniji pristup. U preporukama za 15. petogodišnji plan uočen je raskorak između prioriteta koje su artikulirali Partijski centar i Xi tijekom zasjedanja 2025. godine te Zhangove vlastite formulacije ključnih zadataka modernizacije obrane. Razlike su se odnosile na ubrzavanje napredne borbene moći i modernizaciju vojnog upravljanja. Dok je središnje vodstvo naglašavalo širok spektar zadataka i snažniji naglasak na vojnoj borbi, Zhang je prioritizirao umrežene informacijske sustave, bespilotno i inteligentno ratovanje te postupno uvođenje novih modela obuke. Koncept oblikovanja borbe u njegovu je pristupu bio uklopljen u obuku i vježbe, a ne istaknut kao samostalni strateški cilj.
Xi-jeva veća žurnost vidljiva je u nastojanju da do 2027. bude postignuta sposobnost združenih operacija za invaziju na Tajvan, dok je Zhang taj cilj implicitno pomicao prema 2035. godini, pri čemu bi razdoblje do 2027. služilo konsolidaciji prednosti i otklanjanju slabosti. Takvo pozicioniranje sugerira da Zhang nije podržavao ubrzano i agresivno uvođenje pune združene operativne obuke radi ispunjenja roka koji je postavio Xi. Znakovi napetosti između dvojice dužnosnika pojavili su se već tijekom zasjedanja 2025. godine, ključnog za izradu 15. petogodišnjeg plana. Xi je tada neuobičajeno dao riječ govornicima izvan Središnje vojne komisije i najviših zapovjednih institucija, što može upućivati na nepovjerenje prema stavovima najviših časnika. Dodatno, uočeni su simbolički signali distanciranja, a tijekom pojedinačnih govora članova Komisije ni Zhang ni Liu nisu spomenuli sustav odgovornosti predsjednika Komisije, iako su to činili prethodnih godina.
Budući da javno potvrđivanje tog načela predstavlja temeljni signal lojalnosti, njihova šutnja sugerira duboko neslaganje. Siječanj 2026. označio je početak završnoga godišnjeg plana obuke prije 2027. godine i početnu fazu provedbe novog petogodišnjeg plana. Razlike koje su se ranije očitovale u planiranju i retorici, prelaskom u fazu konkretne provedbe poprimile su obilježja otvorenog i potencijalno nepovratnog prkosa. Novi ciklus obuke, koji se tradicionalno pokreće u siječnju, razotkrio bi stvarni sadržaj i dinamiku priprema te time i jaz između Xi-jevih zahtjeva i Zhangova pristupa. Budući da napredak u združenoj obuci već nije bio u skladu s ciljevima, odsustvo korekcije moglo je dodatno potaknuti vrhovno vodstvo na brzu intervenciju. Vrijeme objave dodatno naglašava žurnost odluke. Zhang i Liu posljednji su se put pojavili u javnosti 22. prosinca 2025., a objava istrage uslijedila je 24. siječnja. Objavljivanje u subotu poslijepodne te prethodna objava uvodnika putem službene agencije ukazuju na koordiniranu i odlučnu akciju.
Strateški rok 2027.
Godina 2027. u kineskom vojnom diskursu nosi višeslojno značenje. Ona nije tek administrativni rok, nego simbolička točka u kojoj se presijecaju politička legitimacija, institucionalna transformacija i strateška ambicija. Stota obljetnica osnutka Narodnooslobodilačke vojske idealna je prigoda za demonstraciju povijesnog kontinuiteta i potvrdu narativa o “velikom preporodu kineske nacije”. Međutim, iza retoričke konstrukcije krije se znatno složenije pitanje: znači li 2027. sposobnost odvraćanja ili stvarnu operativnu spremnost za provedbu složene vojne kampanje?
U političkom govoru razlika između deklarirane sposobnosti i operativne izvedivosti često se zamagljuje, no u profesionalnim vojnim krugovima ta je distinkcija presudna. Operacija visokog intenziteta, osobito u kontekstu potencijalnog sukoba oko Tajvana, zahtijevala bi razinu združene koordinacije koja daleko nadilazi simboličko podizanje zastave ili demonstrativne vojne vježbe. Riječ je o amfibijskoj projekciji snage preko Tajvanskog tjesnaca, neutralizaciji višeslojne protuzračne obrane, paralelnoj kibernetičkoj i svemirskoj komponenti, logističkoj potpori velikog broja snaga te upravljanju rizikom međunarodne intervencije. Takav scenarij ne testira samo tehničku sofisticiranost sustava, nego i dubinu institucionalne integracije.
Reforme koje je pokrenulo vodstvo pod Xi Jinping 2015. godine značajno su preoblikovale strukturu Narodnooslobodilačke vojske. Tradicionalne vojne regije zamijenjene su kazališnim zapovjedništvima, uveden je naglasak na združene operacije, a hijerarhija zapovijedanja dodatno je centralizirana. No, institucionalna reorganizacija sama po sebi ne stvara operativnu kulturu. Transformacija doktrine, interoperabilnosti i zapovjedne filozofije proces je koji traje godinama, ponekad desetljećima. Upravo se u toj vremenskoj razlici može tražiti potencijalno objašnjenje napetosti između političkog roka 2027. i strateškog horizonta 2035., koji se u kineskim planovima pojavljuje kao godina potpune modernizacije društva i vojske.
Ako su Zhang Youxia i Liu Zhenli zagovarali oprezniji pristup, u kojem bi se potpuna operativna spremnost razvijala postupno do sredine sljedećeg desetljeća, tada njihov spor s vrhovnim vodstvom nije bio izraz ideološkog odstupanja, nego profesionalne procjene rizika. U autoritarnom sustavu takva procjena može biti protumačena kao manjak političke odlučnosti ili čak kao pasivni otpor. Razlika između profesionalnog opreza i političke nelojalnosti u takvom je kontekstu iznimno tanka.
Strukturna dilema
Ovdje se otvara šire teorijsko pitanje civilno-vojnih odnosa. Klasična distinkcija Samuela Huntingtona između objektivne i subjektivne kontrole vojske pruža korisnu analitičku matricu. Objektivna kontrola podrazumijeva da političko vodstvo definira strateške ciljeve, ali vojsci prepušta profesionalnu autonomiju u operativnom planiranju. Subjektivna kontrola, nasuprot tome, znači izravno i trajno političko upletanje u unutarnju strukturu i odluke vojnog aparata. Kineski model tradicionalno se oslanja na subjektivnu kontrolu jer je vojska povijesno zamišljena kao oružano krilo Partije. Međutim, kako se povećava tehnološka kompleksnost ratovanja – od umjetne inteligencije do hipersoničnih sustava – raste potreba za specijaliziranom ekspertizom i profesionalnim diskrecijskim prostorom. Pretjerano pojačavanje subjektivne kontrole može paradoksalno smanjiti operativnu fleksibilnost.
Sličnu napetost uočava i Morris Janowitz, koji je upozoravao da moderna vojska postaje sve više tehnokratska institucija, integrirana s civilnim sektorom znanosti i industrije. U takvom modelu politička simbolika ne može zamijeniti tehničku kompetenciju. Ako političko vodstvo inzistira na rokovima koji nadilaze realne operativne kapacitete, dolazi do strukturne frikcije. Peter Feaver, kroz model odnosa principala i agenta, dodatno objašnjava kako vojska može formalno slijediti političke smjernice, ali ih istodobno reinterpretirati ili usporavati ako procijeni da su operativno rizične. U takvoj situaciji političko vodstvo može reagirati discipliniranjem kako bi reafirmiralo autoritet.
Aktualne istrage protiv Zhanga i Liua stoga se mogu čitati kao poruka da profesionalna procjena ne smije nadjačati politički imperativ. Retorički naglasak na narušavanju autoriteta Središnje vojne komisije i šteti nanesenoj borbenoj spremnosti sugerira da je spor bio više od administrativnog prekršaja. Riječ je o signaliziranju hijerarhije u kojoj politički cilj ima apsolutni primat. No takva strategija nosi i rizike. U autoritarnim sustavima, osobito onima s visokom razinom personalizirane vlasti, često se javlja problem filtriranja informacija. Podređeni, svjesni mogućih sankcija, mogu pružati optimistične procjene kako bi izbjegli političke posljedice. Time vrhovno vodstvo dobiva sliku spremnosti koja je usklađena s političkim očekivanjima, ali ne nužno s operativnom realnošću. Povijesna iskustva pokazuju da takav jaz može imati ozbiljne posljedice u kriznim situacijama.
Vanjska percepcija dodatno komplicira situaciju. U strateškim analizama u Washingtonu, Tokiju i Taipeiju čistka može biti interpretirana dvosmisleno. S jedne strane, ona može signalizirati unutarnje napetosti i usporavanje procesa modernizacije. S druge strane, može se čitati kao odlučna konsolidacija zapovjedne vertikale uoči ubrzane faze priprema. Paradoks je u tome što oba tumačenja istodobno imaju uporište. Ako se aktualni razvoj sagleda iz šire institucionalne perspektive, tada je nužno analizirati i unutarnju dinamiku frakcija unutar kineskog sustava. Iako se često pretpostavlja da je vlast Xi Jinping nakon 20. partijskog kongresa gotovo potpuno konsolidirana, kineski politički sustav nikada ne funkcionira kao monolit. Čak i u uvjetima snažne personalizacije vlasti, unutar vrha postoje mreže lojalnosti, generacijske veze, regionalne pripadnosti i profesionalne koalicije.
Narodnooslobodilačka vojska tradicionalno je imala vlastite patronažne strukture. Od razdoblja Deng Xiaopinga pa nadalje, profesionalizacija je postupno smanjivala izravnu političku intervenciju u svakodnevno operativno planiranje, ali nikada nije eliminirala važnost osobnih mreža. Zhang Youxia bio je veteran s dubokim vezama u kopnenim snagama i obrambenoj industriji. Takva pozicija ne predstavlja samo operativnu funkciju, nego i institucionalni kapital. Uklanjanje takvog aktera nije tehničko pitanje, nego zahvat u ravnotežu moći unutar samog vojnog establišmenta.
Povijesna paralela sa Sovjetskim Savezom dodatno osvjetljava rizike takvog zahvata. Tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća, čistke u Crvenoj armiji ozbiljno su narušile zapovjednu koheziju i profesionalni kontinuitet. Naravno, kineski kontekst nije identičan staljinističkom modelu; razmjeri i motivi su drukčiji. No strukturna dilema ostaje slična: koliko se daleko može ići u discipliniranju vojnog vrha prije nego što se naruši institucionalna memorija i profesionalna sigurnost zapovjednog lanca?
Istodobno, suvremena Kina nije Maoistička Kina. Za razliku od razdoblja Mao Zedonga, današnja PLA djeluje u visoko tehnološkom i međunarodno umreženom okruženju. Moderni rat nije masovna mobilizacija, nego kompleksna koordinacija podataka, senzora, logistike i preciznog naoružanja. Takav sustav ovisi o povjerenju između političkog vrha i profesionalnih zapovjednika. Ako se povjerenje zamijeni strahom, proces donošenja odluka može postati rigidniji i sporiji. U tom smislu, aktualne istrage mogu imati dugoročnu posljedicu koja nadilazi pojedinačne karijere. One redefiniraju implicitni društveni ugovor između političkog centra i vojne elite. Poruka je jasna: strateški rokovi nisu predmet profesionalne reinterpretacije. No istodobno se postavlja pitanje hoće li niže razine zapovjedništva ubuduće otvoreno iznositi procjene koje odstupaju od političkih očekivanja. Ovdje dolazimo do najvažnije točke: što to znači za razdoblje do 2027.? Postoje tri realistična scenarija. Prvi je scenarij ubrzane konsolidacije.
U tom slučaju, uklanjanje vrha služi kao katalizator homogenizacije zapovjedne strukture. Novi kadrovi, pažljivo odabrani po kriteriju osobne lojalnosti i strateške usklađenosti, ubrzavaju implementaciju reformi i fokusiraju se na demonstraciju operativne spremnosti. Takav razvoj povećava kratkoročni rizik regionalne eskalacije jer signalizira političku odlučnost. Drugi je scenarij institucionalne paralize. Strah od političke pogreške potiče birokratsku defanzivnost. Zapovjednici izbjegavaju inovativne prijedloge i fokusiraju se na formalno ispunjavanje direktiva. Modernizacija se nastavlja, ali gubi kreativnu dinamiku. U tom slučaju 2027. ostaje simbolički rok, bez stvarne operativne transformacije. Treći je scenarij kontroliranog usporavanja. Političko vodstvo javno zadržava retoriku 2027., ali interno prihvaća postupniji tempo razvoja, implicitno pomičući prag pune operativne spremnosti prema 2035. godini. Takav ishod omogućio bi očuvanje političkog autoriteta bez preuzimanja visokog rizika vojne avanture.
Redefinicija odnosa
Koji je scenarij vjerojatniji ovisit će o nekoliko faktora: procjeni američke reakcije, stabilnosti kineskog gospodarstva, unutarnjoj koheziji Partije i, možda najvažnije, percepciji osobnog političkog rizika u vrhu sustava. U konačnici, aktualna čistka nije tek epizoda u dugoj antikorupcijskoj kampanji. Ona je ogledni primjer strukturne dileme modernih autoritarnih režima: kako ubrzati povijest bez destabilizacije vlastite institucionalne osnove. U razmaku između politički simbolične 2027. i strateški planirane 2035. godine krije se više od tehničkog plana modernizacije.
U tom razmaku odvija se redefinicija odnosa između Partije i vojske, između ambicije i kapaciteta, između lojalnosti i profesionalnosti. Ako je cilj apsolutna kontrola nad procesom, cijena može biti smanjena sposobnost autonomne prilagodbe u kriznom trenutku. Ako je cilj operativna učinkovitost, potrebna je razina profesionalne diskrecije koja nužno smanjuje političku mikro-kontrolu. Upravo ta napetost čini aktualni trenutak jednim od najzanimljivijih u suvremenoj kineskoj civilno-vojnoj povijesti.
