Kao i u Hrvatskoj, i u Francuskoj država ima udjele u javnim kompanijama koje su zbog djelatnosti sm strateške, od elektroprivrede u Électricitéu de France (EDF) i telekomunikacijskog diva Orange, do najvećeg proizvođača aviona u Europi Airbusa, a da o proizvođačima automobila Renault i PSA, kojeg je čak i spašavala javnim novcem, ne govorimo. Kako se bliže predsjednički izbori 7. svibnja, tako raste i strah predsjednika uprava i izvršnih menadžera. O pobjedniku izbora ovisi i tko će od njih dobiti otkaz i, slikovito rečeno, biti giljotiniran. 

Ukorijenjeni običaji
Bloomberg je sumirao da svaki onaj koji misli voditi neku od 15-ak kompanija mora računati i na podršku predsjednika Francuske. "Problem Francuske je što se ne zna riješiti starih navika po kojima se svaki predsjednik miješa u kadroviranje oko vodstava najvećih kompanija", upozorava Ludo Van der Heyden, profesor korporativnog upravljanja na poslovnoj školi INSEAD. Primjer kako će se običaja 'ancient régimea' biti komplicirano riješiti su bivši ministar gospodarstva, neovisni Emmanuel Macron, prvi u predizbornim istraživanjima, te bivši premijer, kandidat desnog centra François Fillon.

Prvi je utjecao na izbor dvojice izvršnih menadžera u Air France-KLM-u i EDF-u, a drugi je sjedio skrštenih ruku kad je Vlada smijenila šefa Areve SA. I Marine Le Pen, jedina dama u utrci, nije baš od bontona – ona u ekstremno desnoj retorici Nacionalne fronte i ne krije da bi nacionalizirala tvrtke koje upravljaju aerodromima i autocestama, navela banke da više kreditiraju privatni sektor… Aktualni šef države François Hollande i njegov prethodnik Sarkozy također se nisu sputavali, piše Bloomberg, u nominiranju favorita za šefove, a znali su forsirati i poteze za koje su mislili da su za poslovanje kompanija bolji od planova predsjednika Uprava. 

Klasičan put
Smatra se da Macron i Fillon uživaju najveću podršku među top menadžerima, te će im se oni nuditi i za savezništva samo da zadrže svoje pozicije ili ugrabe još bolje. Le Penova zbog svojeg ekonomskog nacionalizma koji bi i prekidao odnose sa stranim investitorima, ne prolazi tako dobro, a ni ljevičar Jean-Luc Mélenchon ne može se pohvaliti rejtingom u biznis zajednici. Klasičan put koji otvara šansu za mjesta direktora i šefova Uprava obično vodi iz Visoke nacionalne škole za upravu i sličnih elitnih sveučilišta, preko posla u vladinim službama. Francuska država u 'svojim' tvrtkama je obično predstavljena preko članova Agencije za državno dionilarstvo, dijela Ministarstva financija.

Šef agencije Martin Vial, sjedi u upravnom odboru EDF-a i Renaulta, a njegova zamjenica Lucie Muniesa direktorica je u proizvođaču aviomotora Safran SA i distributeru prirodnog plina Engie. Iako država ima u prosjeku više udjela u tvrtkama nego je to slučaj u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Belgiji, to joj ne omogućava veća upravljačka prava, što je prije bilo moguće. "Još u 80-ima i 90-ima novi predsjednik Francuske ili premijer davali su na desetke prijedloga osoba za vođenje glavnih kompanija, ali danas kad država ima razmjerno male udjele u većini tih tvrtki, ne može svojom voljom nametati ljude u, npr. Renaultu ili Air Franceu", misli Hervé Joly s instituta CRNS u Lyonu.