Francuska je dovršila jednogodišnji proces mirnog povlačenja iz svojih bivših afričkih kolonija i ostavila otvorenu samo još jednu vojnu bazu. Zatvarenjem baze u Dakaru, pakiranjem vojnika 65 godina, koliko je prošlo od formalnog proglašenja nezavisnosti zemalja zapadne Afrike, označen je konačni kraj vojne prisutnosti Pariza u Africi. Sad kad su zatvorene baze, od kolonijalnog naslijeđa ostala je samo valuta, afrički franak ili CFA, danas vezan za euro, za čiju konvertibilnost jamči Centralna banka Francuske.
Dok zbog univerzalnih vrijednosti slavimo kraj kolonijalizma, osvijestimo da odlazak Francuza iz Afrike automatski čini Europsku uniju znatno osjetljivijom nego dok su Francuzi tamo bili u punom sastavu. To se pogotovo odnosi na migratorne tokove i opasnosti od terorizma, ali i na pristup sirovinama na koje je sada ruku stavila Kina, najveći ekonomski partner Afrike. Rusija je pak, zainteresira za uranij te kontrolu migratornih ruta.
Gužva nakon odlaska Francuza
Kad se sve promotri, upada u oči da je i EU, preko Francuske, profitirala od naslijeđa kolonijalizma i da sada, s Francuzima, trpi posljedice. Francuzi su situaciju u Zapadnoj Africi nadgledali, razumjeli, analizirali, imali ideju što treba napraviti i koliko su mogli, postupali bi adekvatno u odnosu na svoju i europsku sigurnost. Velik dio utjecaja Francuske u EU-u temelji se, osim na njezinoj nuklearnoj snazi, i na tome kako je rješavala ugroze iz Afrike. Sad kad je “francuski žandar” otišao, odnosno otkad se znalo posljednjih godina da odlazi, kontrolu nad ovim ozbiljnim pitanjima za europsku sigurnost i budućnost, preuzimaju Rusija i Kina. Uz njih, u afrički prostor, gdje prodaju sve što mogu, ulaze još i SAD, Turska, Iran, Brazil, čak i Mađarska.
Međutim, baš Rusija i Kina sad imaju dodatne poluge za pritisak prema Europi. Do sada nije bilo velikih migracija iz zapadne i srednje Afrike prema Europi, ali uzevši u obzir demografsku eksploziju, ubitačne klimatske promjene i nedovoljnu ekonomsku razvijenost domicilnog stanovništva, ugrožena populacija mogla bi krenuti prema Europi, pogotovo ako ih netko na to nutka. Što se tiče terorizma, za sada je usmjeren isključivo lokalno. Teroristi regrutirani u selima i regijama Sahela raznose ta ista sela i regije Sahela, a populacija Sahela među najmlađima je na svijetu – više od pola ima ih manje od 25 godina. Uz adekvatan pristup, može se utjecati i na mjesta izvršenja terorističkih akcija. Nije isključeno, štoviše.
Pošast džihadističkog terorizma
Paralelno, a važno, zapadnu i srednju Afriku posljednjih 20-ak godina hvatala je snažna antipatija ne samo prema Francuskoj, nego prema Europi i Zapadu. Zapad, pogotovo Europa, prezire se, omalovažava, ismijava – odbija – a uzdižu se Rusija i Kina. Stvarne mane, propuste i slabosti Europe, kao i drugdje, dodatno napuhava ruska propaganda preko društvenih mreža i proruskih medija. Ljutnja na Francusku razvijala se i produbljivala posljednjih devet godina, dok su francuske trupe provodile operaciju Barkhan. Tih devet godina završilo se loše, ali počelo je dobro jer su Francuzi uspješno uništili pobunu Tuarega koje su radikalizirali islamisti i, ponovno, vladi Malija vratili sjever države.
No, tada se primijetilo da terorističke skupine jačaju na cijelom potezu od Roga Afrike do Gvineje Bisau i procijenilo se da su, osim za tamošnje stanovništvo, opasnost i za Francusku i Europu. Vlade Malija, Čada i drugih država bile su razočarane i ljute jer su, u početku, bili uvjereni u superiornost francuske vojske. To uvjerenje bilo je toliko jako da su kružile – i kruže – teorije zavjere kako su Francuzi opskrbljivali i pomagali terorističke islamističke skupine. To je nonsens, ali pokazuje raspoloženje domaćina prema uglednim gostima. Francuski general Ienna komentirao je da se terorizam u regiji ne može pobijediti samo vojno, nego da su nužna politička rješenja. Takvo okruženje objektivno je postalo gotovo nepodnišljivo pa su Francuzi zadovoljni što se povlače.
Francuska vojska ima još jednu vojnu bazu u kojoj je 1500 vojnika u Djiboutiju i simboličnih sto vojnika u Gabonu. Baza u Djiboutiju zadržana je u dogovoru s tamošnjom vladom, a strateški je važna zbog blizine Crvenog mora, Adenskog zaljeva i gustog morskog prometa i pravaca koji povezuju Aziju i Europu preko Sueza. Iz Djiboutija Francuzi također imaju uvid u razvoj događaja na Rogu Afrike i Arapskom poluotoku. Najveću vojnu bazu, uopće najveću u Africi, imaju Amerikanci: Kina tamo ima svoju prvu prekomorsku vojnu bazu, a Japan, Italija i Njemačka također imaju vojne kontingente.
Sve donedavno Francuska je obuzdavala, koliko je mogla, džihadistički terorizam u regiji, koji je tamo pošast. Zapravo, tragedija. U posljednje tri godine terorističkim napadima razneseno je deset tisuća ljudi. Burkina Faso, primjerice, izgubila je čak 20 posto svog stanovništva u terorističkim udarima.
Neki dan kad se spuštala francuska zastava s jarbola u jednoj od afričkih zemalja Emmanuel Macron ogorčeno je komentirao kako afričke zemlje ne pokazuju nimalo zahvalnosti Francuzima, ali i da “nema veze, budući da zahvalnost nije zarazna”. Koliko god to bilo duboko uvredljivo za Afrikance jer je upravo to vrsta paternalizma toliko česta kod francuskih elita u odnosu na mnoge (ne zaboravimo i na Balkan, i cijelu istočnu Europu također), ipak ima istine u tome što je rekao.
Da nije bilo Francuza, džihadisti bi se vjerojatno ustoličili na vlasti u pojedinim državama Sahela. Točno je da su Francuzi posljednjih desetak godina spasili mnoge afričke živote i spriječili osnivanje Sahelskog kalifata, na tromeđi Malija, Burkine Faso i Nigera. Ali… Kako su Francuzi odlazili, tamošnje zemlje dočekale su raširenih ruku povratak Rusa u Afriku. U njima su vidjeli, i mnogi još vide, nasljednike SSSR-a, tj. pomagače u borbi protiv zapadnog kolonijalizma u doba Hladnoga rata. Sve, sve, samo da nije Zapad.
Ne samo to, nego im se čini da dijele isti sustav vrijednosti. Ni Rusija niti Kina ne propovijedaju neke “vrijednosti” jer kad im iz Europe nešto poručuju o demokraciji, ljudskim pravima, slobodi medija, doživljavaju to kao licemjerje i agresiju. Čak je i propagacija džihadizma u regiji velikim dijelom inspirirana ukidanjem demokracije kao zapadne izmišljotine i sredstva držanja Afrike u pokornosti te se kao alternativa želi nametnuti šerijatska država.
Neuspjela operacija Barkhan
Sada su vojne baze zatvorene i ostao je tek jedan element kolonijalnog francuskog prisustva, a to je afrički franak, ili – CFA franak. Ta valuta koju je uvela francuska uprava, danas je vezana za euro – valutu EU-a. Velik dio rezervi je u Parizu, što također izaziva nezadovoljstvo i sumnje Afrikanaca da Francuzi njihove rezerve koriste za svoja ulaganja koja nemaju veze s Afrikom. Od Rusa se očekivalo da popune sigurnosnu prazninu pa kad su afričke zemlje, bivše kolonije, otkazale Francuzima, angažirale su rusku skupinu Wagner. Kao i Francuzi prije njih, bili su unajmljeni za borbu protiv secesionističko-islamističkog pokreta Tuarega, na sjeveru Malija. Vjerojatno nenavikli na Afriku, vagnerovci su, prema BBC-u, imali velike gubitke, i u vrlo kratkom vremenu izgubili 70 ljudi u borbama.
Nakon tog neuspjeha, koji je u očima nekih poljuljao vjeru u Putina, Moskva je osnovala Afrikanski korpus, jaču, organiziraniju strukturu, koordiniranu iz Moskve i, kako se navodi, razrađenije taktike. Velik dio vagnerovaca je koopotiran, no rezultati u borbi protiv terorizma i dalje nisu dobri. Bit će da se Rusi suočavaju sa sličnom situacijom kao Francuzi. Za vrijeme operacije Barkhane, kojoj je cilj bio da se vojska afričkih država osnaži, Francuzi bi oslobodili dio teritorija Malija ili Burkine Faso, ali nije bilo lokalne uprave da preuzme to područje i uspostavi strukturu. Operacija se bavila samo vojnim dijelom, a nije postojao plan za to što će biti poslije. No, to ionako nisu mogli Francuzi, a neće moći niti Rusi, tako da je tih devet francuskih godina operacije Barkhane prošlo u lutanju amo-tamo po Sahelu, a nije se postiglo ništa.
Međutim… Moto velebnog Muzeja Afrike u Tervurenu, ubavom gradiću pored Bruxellesa “tout passe sauf le passé” (sve prolazi osim prošlosti) ima i svoj nastavak: To što je bilo dolazi na neku vrst naplate. Bilo je nijansi u belgijskoj i francuskoj kolonijalnoj upravi, a belgijska se odlikovala time da je u tijeku privatnog vlasništva kralja Leopolda nad Kongom školovala nekoliko stotina svećenika, nekoliko desetaka učitelja i manje od deset liječnika. Nepisana mudrost belgijskog kolonizatora sažela bi se u formuli – ako narod nema školovanih elita, nemamo ni problema. Za razliku od Belgije, Francuska jest školovala, ali kad bi Afrikanci prošli i završili sjajno francusko školovanje, temeljeno na svijetlim idejama racionalizma, prosvjetitetljstva i republikanizma, prestali su biti, kako bi im prigovorio Macron, ali i oni prije njega – “zahvalni”. Štoviše, postali su često lideri borbe protiv kolonijalizma.
Francuske ambicije u Africi
Francusko kolonijalno prisustvo u Africi dijeli se na dva razdoblja, a ovo modernije počelo je 1830. zauzimanjem Alžira. Pred Prvi svjetski rat Francuska je bila, odmah posiije Britanije, najveći svjetski kolonijalni gospodar. Nakon Drugog svjetskog rata, ne samo De Gaulle, nego i opozicija, smatrali su da će im kolonije pomoći da se ponovno vinu među svjetske sile, gdje im Britanija, Amerika i Rusija, nakon poraza Francuske od Njemačke odmah na početku rata, slabog Pokreta otpora i činjenice da su ih oslobodili Amerikanci, više nisu dali pristupa. Pogrešna računica…
Vrlo bolno izgubili su Indokinu te u Africi Alžir. Štoviše… Alžir je inspirirao brojne pokrete borbe protiv kolonijalizma u cijelom svijetu. Ostale francuske afričke kolonije proglasile su nezavisnost 1960.godine, a među njima države Sahela, i srednje Afrike. Kad su postale samostalne, De Gaulle je razmišljao kako da ih zadrži u francuskoj sferi utjecaja. Svakako da je ekonomski moment igrao, ali puno važnija bila je francuska ambicija da sjedi za stolom s najjačima, vrati svoj predratni grandeur i održi pozicije u odnosu na Britaniju i Ameriku. Dojučerašnje kolonije, sada samostalne, potpisale su s Francuskom ugovore o obrani, odnosno stacioniranju francuskih trupa u Africi te ugovor o afričkom franku ili CSA franku.
Afrički franak služio je da amortizira posljedice devalvacije nakon poslijeratnog dogovora u Bretton Woodsu, kad se utvrdio paritet dolara i francuskog franka. Kolonijalni afrički franak postojao je još od 1929. Ali tada, nakon Drugog svjetskog rata, poslužio je da afričke zemlje lakše uvoze iz Francuske i teže izvoze. Tom valutom i danas se služe Benin, Burkina Faso, Obala Bjelokosti, Gvineja-Bisau (bivša portugalska kolonija), Mali, Niger, Senegal i Togo. Oni pripadaju zapadnoafričkoj monetarnoj uniji, i imaju svoju centralnu banku u Dakaru, a sam Senegal u mnogim je apsektima najrazvijenija zemlja te regije.
Srednjeafrički CSA franak ima centralnu banku u glavnom gradu Kameruna, Yaoundéu i koristi se u Kamerunu, Čadu, Kongu, Srednjeafričkoj Republici, Ekvatorskoj Gvineji (bivša španjolska kolonija) i Gabonu. Dakle, ukupno u 14 zemalja i iz džepa ga vadi oko 210 milijuna ljudi. Afrički franak jedne grupe ne može se upotrebljavati u zemljama druge grupe i obratno. EU je provela prije nekoliko godina studiju i konstatirala da zajednička vaulta nije pridonijela ekonomskom rastu tih zemalja. Polovica rezervi svih tih zemalja čuva se u Francuskoj, zemlje dobivaju na to kamatu od sedam posto. CSA franak danas je vezan za euro, novčanice se tiskaju u Francuskoj i Francuska centralna banka garantira za njega.
Kinezi dijele ‘šakom i kapom’
Do raskusurivanja između Francuske i afričkih zemalja svakako će doći, već je trebalo, ali je odgađano. Novi je ciljni datum 2027. Dakle, u mnogo čemu Francuska je nastojala nakon kraja Drugog svjetskog rata da se u Africi zadrže slične strukture kao u doba kad su te zemlje bile kolonije. Kako je vrijeme prolazilo, kako se mijenjala geopolitička situacija, nastojala se izvući, ali to više nije bilo tako jednostavno. Jacques Chirac je 2001. u službenom posjetu Kamerunu priznao “pljačku Afrike od strane Francuske”. Nakon njega, i Sarkozy, i Hollande, i Marcon htjeli su se nekako izvući, ali da se ipak zadrže dobro strane francuskog prisustva, no nisu uspjeli. Stalno kao da su upadali u živo blato, dok ih sada, doduše, pristojno, nisu iz Afrike isprašili.
Spomenimo još da su posljednjih 15-ak godina zamrle stipendije i školovanja Afrikanaca u Francuskoj. Nema problema, uskočili su Kinezi, koji sada dijele “šakom i kapom”, te donedavno, do Trumpa, Amerikanci. Sad se debatama u Francuskoj čuje da ponovo treba privlačiti mlade Afrikance stipendijama, dok još govore francuski.
