Kineski napori da uravnoteže gospodarstvo doživjeli su potpuni neuspjeh. Gotovo dva desetljeća nakon što je bivši premijer Wen Jiabao izrazio žaljenje zbog pretjerane ovisnosti kineskog gospodarstva o rastu vođenom investicijama i izvozom, situacija je iz loše prerasla u još goru. Izostanak značajnog uravnoteženja predvođenog potrošnjom podrazumijeva ponovno oslanjanje na ove provjerene izvore gospodarske aktivnosti, što danas otvara ključna pitanja za Kinu, ali i ostatak svijeta.

Kao prvi zapadni ekonomist koji je istaknuo kinesku perspektivu o potrebi promjene razvojnog modela s ulaganja i izvoza na rast potaknut potrošačima, posebno sam razočaran što ovo pišem. Sjećam se kako sam sjedio u jednoj pekinškoj sobi za sastanke u ožujku 2007., gledajući Wenovu konferenciju za novinare nakon završetka Nacionalnog narodnog kongresa. Bila je prisutna mala skupina nas, uključujući i neke visoke kineske dužnosnike, kada je Wen izrekao svoju danas već poznatu kritiku kineske gospodarske strukture. Upozorio je da gospodarstvo, iako naizgled snažno na površini, postaje sve “nestabilnije, neuravnoteženije, neusklađenije i neodrživije.”

Četiri nesigurnosti

U prostoriji se začuo glasan uzdah prisutnih kineskih dužnosnika. Oni su odmah preveli premijerove izjave i naglasili njihovu važnost, najavljujući žustru raspravu u tamošnjim političkim krugovima. Vratio sam se u hotelsku sobu i napisao svoj prvi osvrt o nužnosti uravnoteženja kineskog gospodarstva, koji je nepuna dva tjedna poslije poslužio kao temelj za moje svjedočenje pred Odborom za financije američkog Senata.

Istaknuo sam novi kineski imperativ za promjenom razvojnog modela – prelazak s investicija i izvoza na rast potaknut domaćom potrošnjom. Upozorio sam i na prateće strukturne reforme: zaokret s proizvodnje prema uslugama i transformaciju golemih viškova štednje u domaću potrošnju. Time bi se smanjio suficit tekućeg računa i osigurala sredstva za snažniji sustav socijalne sigurnosti. Wenove “četiri nesigurnosti” (kako sam ih kasnije nazvao) prepoznao sam kao jasan signal da je kineski vrh spreman povući nužne poteze za uravnoteženje gospodarstva. Bio sam uvjeren da je to tek pitanje vremena.

Krajnje je vrijeme za suočavanje sa stvarnošću jer je kineska maloprodaja u svibnju 2026. zabilježila neočekivani pad od 0,6 posto na godišnjoj razini – što je, nakon anemičnog rasta od tek 0,2 posto u travnju, prvi mjesečni pad u posljednje tri i pol godine. Istodobno, najnoviji podaci pokazuju da udio potrošnje kućanstava u BDP-u iznosi tek 39,9 posto, što je gotovo identično razini iz 2005. godine (39,8%) kojom je raspolagao tadašnji premijer Wen Jiabao kada je početkom 2007. upozorio na duboke strukturne slabosti zemlje, dok se zbog nastavka negativnog trenda u 2025. i početkom 2026. opravdano vjeruje da je trenutačni udio potrošnje u gospodarstvu potonuo čak i ispod te povijesne referentne razine.

Za ovakav gospodarski ishod nudi se nekoliko objašnjenja – od dugotrajne krize na tržištu nekretnina i niskog udjela dohotka kućanstava, preko ekonomskih ožiljaka pandemije i demografskih promjena, pa sve do visoke nezaposlenosti mladih.

Ipak, moje je omiljeno objašnjenje bio neodgovarajući sustav socijalne zaštite koji kod građana budi strah od neizvjesnosti i potiče ih na prekomjernu preventivnu štednju, što u konačnici paralizira diskrecijsku potrošnju. Iako svi navedeni čimbenici igraju ulogu, upravo je ta prekomjerna preventivna štednja dugoročno najveća strukturna kočnica rastu kineske potrošačke potražnje.

Bez obzira na pozadinu priče, kineski državni vrh nije previdio ove događaje. Predsjednik Xi Jinping nedavno je naglasio stratešku važnost jačanja domaće potražnje, što je potvrdio i premijer Li Qiang u svom “izvješću o radu” iz ožujka ove godine. Nažalost, ova se krilatica toliko često ponavljala kao prioritet u protekla dva desetljeća da je potpuno izgubila na vjerodostojnosti. Iako ohrabruje činjenica da je kinesko Državno vijeće nedavno ublažilo dio ograničenja za sustav hukou – čime je radnicima migrantima olakšan prijenos socijalnog osiguranja – potrebno je učiniti mnogo više. To je jedini način da se smanji nesigurnost građana i prekine začarani krug lažnih obećanja i slabih rezultata.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Dio analitičara odbacuje neuspjeh kineskog zaokreta prema potrošačkom modelu kao statističku varku. Tvrde da službeni podaci navodno isključuju državne potpore za “socijalna davanja u naravi”, poput obrazovanja, zdravstva, kulturnih sadržaja i subvencionirane hrane. No, iako ta teza drži vodu na tehničkoj razini, ona ne mijenja konačni zaključak: udio osobne potrošnje u kineskom BDP-u – prilagođen ili ne – danas nije ništa veći nego u vrijeme kada je Wen Jiabao prvi put alarmirao javnost o ovom problemu.

Budućnost srednje klase

Ova tromost ima dvije zabrinjavajuće posljedice. Prvo, kineski građani i dalje stoje po strani i samo promatraju razvoj događaja. Država, državna poduzeća i privatne tvrtke nastavljaju ubirati nerazmjerno velik dio plodova kineskoga gospodarskog rasta. To dovodi u pitanje izglede za daljnji razvoj srednje klase koja se već dugo smatra ambicioznim slojem u usponu u Narodnoj Republici Kini.

Kao drugo, ispodprosječna potrošnja pokazuje da će se Kina u pokretanju rasta i dalje oslanjati na izvoz i investicije. To se ponajprije odnosi na tehnološki napredne “nove kvalitetne proizvodne snage” koje Xi Jinping neprekidno gura u prvi plan. Točno je da je Kina za 2026. godinu zacrtala niži cilj rasta BDP-a od 4,5 do 5 posto, što je upola manje od nevjerojatnih 9,3 posto zabilježenih između 1980. i 2020. godine. No, kako je kineski udio u svjetskom BDP-u (prema paritetu kupovne moći) danas gotovo deset puta veći nego 1980., njezin izvoz ima neusporedivo jači utjecaj na globalno gospodarstvo. Neke procjene govore da će se kineski udio u globalnoj proizvodnji (prema dodanoj vrijednosti) popeti s današnjih 30 posto na nevjerojatnih 45 posto do 2030. godine. Ostatak svijeta teško će prihvatiti takav scenarij, što širom otvara vrata novom valu antikineskog protekcionizma od Amerike do Europe.

Wen Jiabao možda jest zaboravljeni kineski premijer, no proturječje koje je istaknuo još 2007. godine – rast bez uravnoteženja – i dalje ostaje najveći makroekonomski izazov te zemlje. Na to upozoravam već godinama. Danas, usred sve glasnijih rasprava o globalnom usponu Kine, neuspjeh službenog Pekinga da odgovori na nužnost uravnoteženja gospodarstva lako bi mogao ispasti njegova Ahilova peta.