Na karti Japana koja pokazuje seizmičke opasnosti, područje oko Fukushime naznačeno je zelenom bojom, što znači da je to niskorizično područje, a tek dijelovi su žuti, odnosno visokorizični.

No budući da Japan počiva na području preklapanja nekoliko tektonskih ploča, gotovo cijela zemlja nalazi se u zoni potresa. Većina znanstvenika očekuje da će do slijedećeg potresa doći u visokorizičnim područjima jugoistočno od Fukushime, koja su označena narančastom i crvenom bojom.Govoreći o području najteže pogođenom u potresu od 11. ožujka, Christopher H. Scholz, seizmolog u osmatračnici LamontDoherty na sveučilištu Columbia u New Yorku, rekao je: “U usporedbi s ostatkom Japana, ovo izgleda poprilično sigurno. Da želite negdje smjestiti nuklearni reaktor, točno ovako biste ga postavili na karti.”Prema zapisima od posljednjih 30 godina, svakih nekoliko desetljeća dio japanskog oceanskog hrpta, pomorskog rasjeda istočno od Fukushime se odlomi i tako uzrokuje potres magnitude 7,5, možda najviše 8. Dok bi potres takvih razmjera u ostatku svijeta bio stravično razoran, Japanci su se za njih marljivo pripremili strogim građevinskim pravilnicima i obalnim nasipima koji imaju svrhu obraniti zemlju od tsunamija.Toliko o planiranju. Iako su japanske mjere predostrožnosti vjerojatno spasile desetke tisuća života, nisu uspjele spriječiti štetu golemih razmjera uzrokovanu podrhtavanjem tla magnitude 9 po Richterovoj ljestvici, koje je energetski 30 puta snažnije od potresa magnitude 8. Bio je to najgori potres ikada zabilježen u Japanu te četvrti po snazi u svijetu od 1900. godine.Val tsunamija od devet metara prelio se preko obalnih nasipa i poharao kilometre unutrašnjosti. Broj mrtvih procjenjuje se na 20.000, a gotovo 500.000 osoba živi u privremenim skloništima. “Nitko nije očekivao magnitudu 9”, izjavio je Shinji Toda, profesor geologije na sveučilištu Kyoto. Nije ovo bio prvi put da su znanstvenici umanjili žustrinu nekog rasjeda. Mnoge je 2004. godine iznenadio potres magnitude 9,1 pored Sumatre, koji je pokrenuo tsunamije diljem Indijskog oceana u kojima je poginulo preko 200.000 osoba.

Ponekad potresi uhvate znanstvenike nespremne jer se događaju duž neotkrivenih rasjeda. Ovogodišnji razorni potresi na Novom Zelandu, prošle godine na Haitiju, 1994. godine u Northridgeu u Kaliforniji te 1989. u Santa Cruzu u Kaliforniji dogodili su se upravo duž takvih rasjeda.“Sramotno je da smo jedva zagrebali površinu”, rekao je Ross Stein, geofizičar pri Američkom institutu za geološka istraživanja.U Kaliforniji su znanstvenici popisali 1400 rasjeda, ali od blažih potresa (magnitude 6,7 ili manje), otprilike jedan od tri još uvijek se događa duž prethodno nepoznatih rasjeda. Najsnažniji potresi događaju se u zonama subdukcije, odnosno na mjestima na kojima se litosferne ploče sudare, nakon čega jedna uroni pod drugu, što je često na rubu Tihog oceana. No čini se da neke zone subdukcije uzrokuju snažnije potrese od drugih.Doktor Scholz smatra da se najnoviji potres u Japanu uklapa u teoriju koju je 1995. razvio s kolegom Jaimeom Camposom iz Čilea. Doktor Scholz tvrdi da su se dijelovi pacifičke ploče pored Fukushime zaglavili dok se pomicala ispod Japana. U manjim potresima tijekom posljednjih 300 godina, oslobađala se samo jedna ploča. On smatra da je ovoga puta nekoliko dijelova puknulo istovremeno, što je uzrokovalo gotovo kataklizmički potres.U japanskoj povijesti pronalazimo prethodnika posljednjeg potresa, no on se dogodio prije više od tisuću godina.

Tekst pod naslovom “Nihon Sandai Jitsuroku” odnosno “Prava povijest tri vladavine Japana” opisuje potres u srpnju 869. godine i tsunami koji je poplavio ravni sjevernog Japana: “More je ubrzo navrlo u sela i gradove te preplavilo nekoliko stotina milja zemlje duž obale.” Bile su to iste one ravni koje su potopljene ovog ožujka. Analizom sedimenata iz tsunamija 869. godine procjenjeno je da je taj potres bio magnitude 8,3 stupnja po Richterovoj ljestvici. Brian F. Atwater, geolog iz Američkog instituta za geološka istraživanja, objasnio je da ista situacija postoji na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali Amerike.Tek u posljednjih dvadesetak godina znanstvenici su shvatili da seizmički uvjeti u Kaskadskom hrptu pored obale Oregona imaju potencijal uzrokovati iznimno snažan potres. Izgrađeni su sustavi za uzbunu i izrađeni su planovi evakuacije. Još jedna zabrinjavajuća zona subdukcije jest hrbat Java u Indijskom oceanu dug 3200 kilometara. Ondje rijetko dolazi do potresa.Robert McCaffrey, profesor geologije na Portlandskom državnom sveučilištu u Oregonu, kaže kako ne vjeruje da geofizičari znaju razlučiti opasne zone subdukcije od onih koje nisu toliko opasne. “Jednostavno nemamo dovoljno dugu povijest potresa kako bismo izradili modele subdukcije”, objasnio je. Dodao je da je jedino važno obilježje duljina rasjeda te da u hrptu Java prepoznaje mogućnost potresa magnitude od 9,6 stupnjeva. Indonezija, koja nije izgradila opsežne obalne nasipe i sustave uzbune, vjerojatno bi bila teško pogođena. “Toga se najviše bojim”, zaključio je doktor McCaffrey.

Kenneth Chang