Dva siva stroja smještena su ovdje, u dvije odvojene zgrade te uvlače svježi povjetarac koji puše preko tisuća kilometara oceana.Ne prizvode nikakav zvuk. No, jednom u sat vremena izbacuju brojku, a ta brojka već desetljećima neumoljivo raste.

Prvi uređaj ovog tipa postavljen je na Manua Lou 1950-ih na zahtjev Charlesa Davida Keelinga, znanstvenika iz San Diega. Otkriće koje je uslijedilo, a koje se tiče podizanja razine ugljičnog dioksida u atmosferi, zauvijek je promijenilo znanstveno shvaćanje odnosa čovječanstva prema Zemlji. Danas, pet godina nakon smrti doktora Keelinga, njegovo otkriće postalo je jedan od kriterija u svjetskoj političkoj raspravi o globalnom zatopljenju.Kad je doktor Keeling kao mladi znanstvenik postao prva osoba koja je razvila preciznu tehniku mjerenja razine ugljičnog dioksida u zraku, ta količina iznosila je 310 čestica na milijun. To znači da je svaki milijun litara zraka, primjerice, sadržavao 310 litara ugljičnog dioksida.No, 2005., kad je umro, ta brojka popela se na 380 čestica na milijun, a očekuje se da će u sljedećih nekoliko godina premašiti 400. Bez odlučnijih poteza usmjerenih na ograničenje emisija, do kraja stoljeća mogla bi doseći 560, što je dvostruko više negoli prije industrijske revolucije.Najvažnije pitanje koje postavljaju klimatolozi je: “Kako će se to odraziti na Zemljinu temperaturu?” Znanstvenici su već dugo svjesni činjenice da ugljični dioksid zadržava toplinu na površini našeg planeta. Navode sve brojnije dokaze koji govore u prilog tome da neumoljiv porast količine tog plina mijenja klimu na način koji je štetan za ljudsku rasu.

Neki od rizika su sljedeći: topljenje polarnog ledenog prekrivača, podizanje razine mora, više poplava i toplinskih valova, više naglih i neočekivanih poplava, razornije oluje, izumiranje mnogih biljaka i životinja, opustošenje morskih vrsta i, možda najvažnije, teškoće u proizvodnji dostatane količine hrane. Bivši predsjednik George Bush još je 1992. godine reagirao na slična upozorenja te iskazao odlučnost Sjedinjenih Američkih Država prema smanjenju emisija stakleničkih plinova, osobito ugljičnog dioksida. I mnoge druge države obvezale su se učiniti isto te sklopile sporazum pun obećanja, ali bez određenih mjera kako to izvesti. Međutim, 1998. godine, kad je došlo vrijeme da se počnu izvršavati obveze određene Kyoto protokolom, američki Kongres je povukao kočnicu. Većina zemalja je ratificirala taj sporazum, ali on je imao vremenski ograničeno trajanje, pa u prošlom desetljeću nije došlo do značajnijeg napretka u kontroli ispušnih plinova. Mnoge zemlje oklijevaju istinski se posvetiti žestokom ograničavanju emisija jer se boje da bi to moglo naštetiti gospodarskom rastu. Na međunarodnim pregovorima o klimi održanima u prosincu u Cancúnu u Meksiku postignut je tek skroman napredak. Obamina administracija, koja se na početku mandata zaklela da će smanjiti razinu emisija u SAD-u, bila je primorana zauzdati te ambicije nakon što prijedlog zakona o klimi i energiji nije prošao u Senatu.Suprotna struja znanstvenika započela je sa žestokim napadom na znanost o klimatskim promjenama. A dio republikanaca koji će u siječnju preuzeti kontrolu nad američkim zastupničkim domom obećali su da će klimatologe podvrgnuti još žešćoj kontroli.

Strast prema preciznosti
Možda je najveći razlog zašto je svijet doznao o rizicima koje predstavlja globalno zatopljenje neobična osobnost jednog američkog znanstvenika.Charles David Keeling bio je pretjerano posvećen točnosti i detaljima. Naravno, nije to bila značajka koja ga je određivala kao osobu – rođaci i prijatelji opisuju ga kao čovjeka koji je divno svirao glasovir, obožavao planinarenje, a prijateljske rasprave tijekom zajedničkih večera obično bi završile time što bi s police izvukao etimološki riječnik. Ali srž njegove baštine kao znanstvenika bila je njegova strast prema pedantnosti. Upravo to je razlog zašto suparnici, premda stavljaju pod upitnik sve druge aspekte klimatologije, ne mogu propitivati njegov polustoljetni zapis razine ugljičnog dioksida.Kao mladi znanstvenik, Keeling je počeo izrađivati mjerne instrumente te je razvio tehnike koje su mu omogućile da iznimno precizno izmjeri količinu ugljičnog dioksida u zraku.Tijekom najranijih mjerenja provedenih sredinom 1950-ih u Kaliforniji i na američkom zapadu, otkrio je da razina ugljičnog dioksida u zraku iznosi oko 310 čestica na milijun. To otkriće privuklo je pozornost Washingtona, pa je američka vlada ubrzo počela financirati Keelingova istraživanje. Nakon toga pridružio se znanstvenom osoblju Oceanografskog instituta Scripps u San Diegu te počeo izrađivati planove za mjerenje ugljičnog dioksida diljem svijeta. Najbitniji podaci dolazili su iz analizatora kojeg je postavio na vladinoj geofizičkoj osmatračnici osnovanoj tek nekoliko godina ranije na udaljenoj lokaciji, pored vrha vulkana Mauna Loa koji se nadvija nad Velikim Otokom Havaja.

Uskoro je došao do saznanja da se razina ugljičnog dioksida iz godine u godinu povećava. To je otkriće naelektriziralo malenu znanstvenu zajednicu koja je smjesta shvatila koje su implikacije toga. Kasniji kemijski testovi, provedeni od strane doktora Keelinga, ali i drugih znanstvenika, dokazali su da je to povećanje posljedica izgaranja fosilnih goriva. Tijekom većeg dijela svoje karijere, Keeling je bio vrlo oprezan glede tumačenja vlastitih mjerenja. To je prepustio drugima, dok se on usredotočavao na stvaranje zapisa koji će moći odoljeti bilo kakvom pregledu.No, kako su godine prolazile, a znanstveni dokazi o klimatskim promjenama postajali sve brojniji, Keelingova su tumačenja postajala sve odvažnija, pa je počeo izdavati upozorenja. Tako u članku iz 1998. godine odgovara na tvrdnje da je globalno zatopljenje mit i izražava stajalište da je pravi mit mišljenje da su “prirodni resursi i sposobnost naseljenih područja zemlje da apsorbiraju učinke ljudskih djelatnosti neograničene”.Međutim, kako se počela povećavati vjerojatnost da će se nešto poduzeti u vezi klimatskih promjena, politička rasprava je ojačala, a industrija fosilnih goriva počela se mobilizirati u borbi protiv mjera ograničenja ispušnih plinova. Oni koji ne vjeruju u klimatske promjene postali su još žustriji u svojim napadima na znanost te počeli koristiti internet za širenje svojih stavova i gledišta.

Brojke
Nedavno je John E. Barnes, upravitelj osmatračnice Mauna Loa koji radi za Državnu upravu za oceane i atmosferu, prstom pokazao prema visokom metalnom tornju dok je stajao na vulkanskoj ravni oko tri kilometra udaljenoj od Tihog oceana.Objasnio nam je da crijeva koja dosežu do samog vrha uzimaju uzorke iz zraka, kako bi se osiguralo da se analizira isključivo čisti zrak. Opisao je i ostale mjere koje postoje sa svrhom da se zajamči točan i precizan zapis. A zatim nam je prikazao i izračun prema satima iz jednog od analizatora.Prema njemu, količina ugljičnog dioksida tog jutra iznosila je 388 čestica na milijun.Nakon što je Keeling dokazao značaj mjerenja ugljičnog dioksida, i vlada ih je početkom 1970ih počela vršiti. Danas vladin program mjerenja i program Oceanografskog instituta Scripps surađuju na Mauna Loi i drugim lokacijama, a svaki zapis mjerenja služi kao kontrola drugomu. Program Scripps sada vodi Keelingov sin, Ralph Keeling, koji je i sam postao ugledni znanstvenik na području atmosfere. Preuzeo je nadzor nad programom mjerenja nakon što je otac preminuo od srčanog udara.U razgovoru na kampusu Scrippsa u La Jolli, Ralph Keeling otkrio nam je svoj izračun da će do svibnja 2014. razina ugljičnog dioksida na Mauna Loi prijeći 400, što će označiti neku vrst prekretnice glede ljudskog učinka na atmosferu. Temeljna fizika atmosfere, koja je ustanovljena prije više od stoljeća, pokazuje nam da ugljični dioksid igra važnu ulogu u održavanju klime na Zemlji. Premda je njegova količina u zraku vrlo mala, taj plin toliko je moćan u zadržavanju topline sunca da u biti funkcionira kao jednosmjerni pokrivač jer propušta svjetlost, ali zadržava toplinu koja ostaje u svemiru.

Bez tog plina, zemlja bi vjerojatno bila tek smrznuta pustopoljina – prema jednom novom istraživanju, prosječna temperatura na Zemlji u tom bi slučaju bila niža za oko 33 stupnja Celzija. No, znanstvenici tvrde da čovječanstvo sada zagađuje atmosferu viškom te dobre tvari.Posljednjih godina znanstvenici su uspjeli staviti Keelingov mjerni zapis u širi kontekst.Testirani su mjehurići prastarog zraka zarobljeni u ledenjacima, a oni pokazuju da je tijekom posljednjih 800.000 godina količina ugljičnog dioksida u zraku oscilirala između 200 i 300 čestica na milijun. Netom prije industrijske revolucije, razina je iznosila oko 280 čestica na milijun, kolika je bila i nekoliko tisuća godina prije toga.Znanstvenici procjenjuju da će se temperatura Zemlje povećati za od 2,7 do 3,3 stupnja Celzija ukoliko se količina ugljičnog dioksida udvostruči. Premda to ne zvuči mnogo kad se u obzir uzmu dnevne promjene vremena, budući da ta brojka predstavlja godišnji globalni prosjek, bit će to golemi porast topline našeg planeta.Štoviše, znanstvenici tvrde da je to optimistična prognoza. Ne mogu isključiti porast temperature od 10 stupnjeva Celzija, koji bi u potpunosti transformirao planet. Oni koji ne vjeruju u znanost o klimatskim promjenama ne slažu se s gore navedenim. Prihvaćaju uopćeni porast ugljičnog dioksida, priznaju i da je taj porast posljedica ljudskog djelovanja te se slažu s tim da se Zemlja kao rezulat svega toga zagrijava.No, sumnjaju da će se zagrijati onoliko koliko tvrde znanstvenici te smatraju da će taj porast vjerojatno biti manji od 1,1 stupnja Celzija, što je promjena koju opisuju kao prihvatljivu.Richard Lindzen s MIT-ja izražava teoriju da će se, kad se zemlja na početku zagrije, oblaci preustrojiti na način koji će pomoći ograničiti porast topline.

Gorivo civilizacije
Razvijene zemlje, a naročito Sjedinjene Američke Države, većim su dijelom odgovorne za povećanje emisija ispušnih plinova od početka industrijske revolucije. Sada su se počele za to iskupljivati smanjenjem količine energije koju koriste za proizvodnju određene količine ekonomskih proizvoda, a neke od njih su čak i uspješno smanjile emisije.No, te skromne napore podriva porast potrošnje energije u zemljama u razvoju poput Kine, Indije i Brazila. U tim zemljama gospodarski rast nije tek poželjan, on je moralni imperativ jer se njime želi više od trećine ljudske rase izdići iz siromaštva. Jedan novi znanstveni rad naziva Kinin procvat “najvećom transformaciom ljudskog blagostanja koje je Zemlja ikada doživjela”.Dok promatra sve te poteškoće, Ralph Keeling promišlja o neumoljivoj i neupitnoj matematičkoj činjeničnosti emisija ugljičnog dioksida.“Kad idem nešto pogledati s djecom, dajem im do znanja da nekih od tih stvari više neće biti kad budu starija”, rekao je. “Uživajte u ovim prelijepim šumama prije nego što nestanu. Uživajte u pogledu na ledenjake u ovim parkovima jer ih više neće biti. U biti, mi samo primjećujemo ono što imam, cijenimo to i opraštamo se od toga.”U Cancúnu je 11. prosinca dovršena još jedna runda međunarodnih pregovora o klimi koje su organizirali Ujedinjeni narodi. Kao i tijekom posljednjih 18 godina, i ovaj put su se države obvezale da će pojačati napore. No, opet se nisu uspjele složiti oko obvezujućih ciljanih razina emisija.Kasno noću, dok su delegati završavali raspravu u Meksiku, strojevi na vrhu vulkana usred Tihog oceana donijeli su vlastitu nečujnu presudu o globalnim ciljevima.U ponoć je na Mauna Loi razina ugljičnog dioksida dosegnula 390 – i nastavila rasti.

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

važnije nego ikad prije

Jedna vještina sve više odlučuje o financijskoj stabilnosti građana

Justin Gillis

Online – Rast temperature

Dodatne fotografije i audio prezentacija o mjerenju ugljičnog dioksida u Mauna Loau na Havajima: nytimes.com/environment