Među kolegama akademicima Daniel Lieberman (47) je poznat kao čovjek od “slinavke i šapa”.Zašto? Zato što Lieberman, profesor evolucijske biologije na Harvardu, provodi vrijeme proučavajući kako su se tijekom tisućljeća razvijale ljuske glave i stopala.Razgovarali smo prošle zime, a zatim ponovno u lipnju. U nastavku možete pročitati objedinjenu verziju tih dvaju razgovora.Zašto glave?

Da sretnete neandertalca ili Homo erectusa, uvidjeli biste da su jednaki kao i mi, osim od vrata nagore. Kad razmišljamo o tome što nas čini čovječnima, to su naši veliki mozgovi, složeno razmišljanje i sposobnost jezičnog izražavanja.Postoji li kakva mogućnost praktičnog korištenja vašeg istraživanja?Studenti koji se prijave na moj predmet evolucijske anatomije i fiziologije uglavnom dolaze s pripremnog studija medicine. Stanja koja će liječiti većinom su ukorijenjena u nesuglasnostima između svijeta u kojem danas živimo i paleolitskih tijela koja smo naslijedili. Primjerice, umnjaci i neravni zubi prilično su suvremene tegobe koje nastaju jer danas toliko obrađujemo hranu da nam ne treba puno snage za žvakanje. To utječe na rast i razvoj naših lica, što uzrokuje prethodno nepoznate dentalne probleme. Lovci i skupljači nisu imali problema s umnjacima ili karijesom. I mnoga druga medicinska stanja ukorijenjena su u tom nesrazmjeru, kao što su spuštena stopala, osteoporoza, rak, miopija, dijabetes i problemi s kralješnicom. Dakle, poznavanje evolucijske biologije itekako će biti od pomoći mojim studentima kad postanu ortopedi, ortodonti i facijalni kirurzi.Vaša druga specijalnost su stopala. Zašto taj naglasak na stopala?Počeo sam se zanimati za stopala upravo zbog mog interesa za glave. Prije nekoliko godina izvodio sam eksperiment prilikom kojega sam svinje stavio na trake za trčanje. Svrha je bila otkriti kolikom su naporu kosti glave izložene tijekom trčanja. Jednoga dana je kolega Dennis Bramble ušao u laboratorij, promotrio što se događa i izjavio: “Znaš, ta svinja ne može mirno držati glavu na mjestu!” To je bio moj trenutak prosvijetljenja. Dennis i ja počeli smo razgovarati o tome kako ljudi dok trče prilično vješto stabiliziraju glave. Shvatili smo kako očito u ljudskom vratu postoje neke posebne značajke koje nam omogućuju da držimo glavu na mjestu prilikom trčanja. To nam daje evolucijsku prednost jer nam pomaže da izbjegnemo padove i ozljede.

Dakle, naša sposobnost trčanja doimala se dokazom prirodnog odabira, što je također važan čimbenik u činjenici da smo postali lovci, a ne samo skupljači, čime smo dobili pristup bogatijoj hrani, koja je zatim potaknula evoluciju naših velikih mozgova. Prije nego smo pripitomili konje i otkrili luk i strijelu, bavili smo se takozvanim “istrajnim lovom”, što znači da smo proganjali spiralnoroga goveda, gnuove i zebre sve dok se ne bi iscrpili. Naime, te životinje ne mogu dahtati dok galopiraju, pa se pregriju. Dakle, ljudi bi pronašli veliku životinju i progonili je sve dok ne bi kolabrirala. Za to vam nije potrebna nikakva tehnologija, samo sposobnost pretrčavanja velikih razdaljina, što svi posjedujemo.Vi proučavate bosonogo trčanje. Kako ste došli do toga?Jednom prilikom držao sam predavanje otvoreno za javnost nakon čega mi je prišao neki bradati tip koji je na stopalima imao samo čarape i ljepljivu vrpcu te rekao: “Ne volim nositi tenisice dok trčim – kako to?” Taj čovjek bio je postdiplomac s Harvarda poznat pod nadimkom “Bosonogi Jeffrey”. Tek tada mi je postalo jasno da su ljudi milijunima godina trčali bosi. Bosonogi Jeffrey trčao je prekrasno, oslobođeno od svih napora. Dočekivao se na jastučić stopala, pa nije bilo nikakvog udarnog šoka ni vala koji bi mu dopirao do glave. Zbog toga smo objavili još jedan članak u časopisu “Nature” o proučavanju bosonogih trkača poput Jeffreyja. Također smo otišli u Afriku. Otkrili smo kako ljudi koji trče bosi obično trče drugačije od onih koji nose suvremenu obuću.Trčite li vi bosonogi?Samo ljeti. Ne možete trčati bosonogi u zimi u Novoj Engleskoj!

Claudia Dreifus