Pad cijena kuća i stanova možda i jest iz korijena izmijenio tržište nekretnina, no nakon niza poplava, požara i recesije, naš pojam o tome što dom predstavlja također se promijenio. Zbog nesreća, kako prirodnih, tako i onih izazvanih čovjekovom rukom, neki su počeli svjesnije prolaziti kroz život.

Za 5000 stanovnika gradića West Pittston u Pennsylvaniji na rijeci Susquehanna, lijep pogled više nije prioritet nakon što su nedavne poplave, najgore u zabilježenoj povijesti, gotovo progutale sve kuće. Grafit na jednoj gradskoj zgradi postavlja osjetljivo pitanje: “Brana ili vidik?”Prije gotovo četrdeset godina, nakon slične poplave, postavljalo se isto to pitanje. Međutim, The Times izvještava kako je tada grad, zbog troškova izgradnje i zaštite živopisnog krajobraza, odabrao vidik. Današnji stanovnici plaćaju zbog te odluke. “Nova generacija želi branu!”, The Timesu je ljutito rekla Ivy Berry, čiji je dom pun naplavina i mulja. Razmišljajući o predivnom pogledu iz svog doma, dodala je: “Kupili smo kuću u ovoj ulici upravo zato što smo odavde vidjeli rijeku. Ali sada nam to više nije važno.”S dvadesetčetvrtog kata zgrade u Japanu pruža se pogled od kojeg zastaje dah, no ondje nitko ne živi. Neboder u kojem je Masako Tsubuku živjela izdržao je potres iz ožujka. “Prije toga uopće nisam bila svjesna koliko je zastrašujuće živjeti tako visoko”, priznala je Masako The Timesu. “Više ne mislim da su neboderi sigurni za stanovanje.” U Tokiju se prodaja stanova u neboderima naglo smanjila, a unajmljivači poput Masako se polako iseljavaju, piše The Times. “Pitaju se što će se dogoditi kad nas zadesi sljedeći veliki potres”, za The Times je izjavio Toru Matsumura, voditelj tima za investicije u nekretnine. Projekti vrijedni milijarde dolara sada su ugroženi i upitni, jer ljudi zbog opreza oklijevaju pri kupnji nekretnina, a upravo ona je promijenila tokijsku obalu i od nje napravila četvrt nebodera.I u gradu Bozeman u Montani većina projekata je u zastoju, zahvaljujući recesiji koja je snažno pogodila građevinsku djelatnost.

No, građevinar Anders Lewendal ima plan kako ponovno oživjeti tržište i otvoriti nova radna mjesta. Gradit će kuće isključivo od materijala proizvedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, drvo, cement, čavli, vodovodne cijevi, pa čak i žarulje morat će nositi oznaku “proizvedeno u SAD-u”.“Recesija je imala zdrav učinak utoliko što su ljudi ponovno razmotrili čemu kuća ili stan služe”, rekao je The Timesu. “Stvar je u tome da se male stvari nakupe. Mislim da bismo prebrodili ovu recesiju kad bi svi od plaće izdvajali pet posto na kupnju isključivo američkih proizvoda.” Budući da Lewendal gradi potpuno američke kuće koje će također zadovoljavati visoke standarde glede očuvanja energije, kaže kako se gospodarske i društvene implikacije u tome isprepliću. Isprepliću se i kad je riječ o onima koji zagovaraju samodostatna kućanstva. Permakultura, odnosno sustav izrade održivih ljudskih nastambi u kojima se štedi voda i sade zimzelene biljke, ima cilj usporiti prijeteću krizu resursa i poboljšati navike stanovnika. Ova filozofija koja je razvijena u Tasmaniji prije trideset godina danas je postala stvar svakodnevice. Naime, The Times izvještava kako američka vojska namjerava primijeniti taj princip prilikom izgradnje poljoprivrednih i infrastrukturnih projekata u Afganistanu.Brucea Feldmana (60), zatekli smo na radionici o permakulturi u Wisconsinu. Dva je desetljeća proveo radeći kao učitelj u inozemstvu te je iskusio krah tajlandske valute, ali i potres u Japanu 1995. godine, nakon kojega je danima lutao ulicama. The Timesu je rekao: “To me nagnalo da se počnem pripremati za budućnost.”

Anita Patil

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com