Silvia Barcenilla, kemičarka po struci, gotovo je godinu dana tražila posao u Madridu. No u ožujku je odlučila iskušati drukčiji pristup pa se preselila u selo Villanueva de la Vera, koje je udaljeno dva i pol sata vožnje prema zapadu zemlje. Dva mjeseca nakon preseljenja počela je raditi u ljetovalištu Hospedería del Silencio, sagrađenom na nekadašnjem poljoprivrednom imanju, u kojemu se održavaju tečajevi joge te druge rekreativne aktivnosti.

Iznajmila je trosoban stan za 200 eura mjesečno, što je puno manje od najamnine koju bi plaćala u Madridu. “Da sam našla dobar posao u Madridu, ne bih ni pomišljala na selidbu ovamo”, kaže. “No sad ne vidim razlog da se vratim.” Silvia Barcenilla samo je jedna od mnogih pripadnika pokreta koji neki sociolozi nazivaju “rurbanismo”, to jest obrnute migracije iz grada na selo koja je poništila višegeneracijski trend. Ovaj je novi trend ubrzala španjolska ekonomska kriza, udahnuvši nov život i poduzetnički duh u dotad gotovo zaboravljena područja. “Rurbanizam je započeo prije krize, nakon što se uporaba interneta proširila te nakon što je postalo moguće raditi bilo gdje, no kriza je taj model ljudima samo približila”, kaže Carles Feixa, profesor socijalne antropologije na Sveučilištu u Lleidi. Teško je procijeniti, kaže, koliko se ljudi pridružilo novom pokretu jer mnogi migranti ne mijenjaju službenu adresu prebivališta. No jasno je, dodaje, da su španjolski gradovi s više od 100.000 stanovnika nedavno prestali rasti, a sela s manje od 1000 stanovnika više se ne smanjuju. Dio migranata vraća se u sela u kojima su odrasli ili u kojima su živjele starije generacije njihove obitelji te ponekad preuzimaju nekretnine koje su prazne ili su dosad korištene samo za godišnji odmor. Rurbanizam je španjolskim selima donio i druge promjene, pa su tako nastale “banke vremena”, u kojima se radni sati mijenjaju za robu i usluge. Carlos Morales, koji je sa suprugom u Villanuevi otvorio ordinaciju, kaže da mu pacijenti za usluge liječenja često plate povrćem i drugom robom. Ista se nova energija osjeti u susjednom selu Losaru. Tamošnja je općina u proteklih godinu dana odobrila 11 novih poslovnih projekata, ističe Gema Luengo, voditeljica odjela gospodarskog razvoja u općini.

No ne sviđa se svima ta oduševljenost seoskim životom. José Luis Amaya Bohaven i Maria del Mar Benito Tarango odrasli su u Villanuevi. Ovdje su se vjenčali prije 25 godina te se ubrzo nakon vjenčanja preselili u predgrađe Madrida. Oboje su ostali bez posla 2008. godine, zbog čega su bili prisiljeni vratiti se u Villanuevu sa svoje troje djece kako bi uštedjeli na stanarini. Danas vode trgovinu, no “otići ćemo odavde čim kriza završi”, kaže Maria. “Naviknuli smo na život u velikom gradu i stvarno smo se nadali da ovdje više nikad nećemo morati živjeti.” No mnogi drugi kažu da ih je gospodarska propast Španjolske, u kojoj se stopa nezaposlenosti i dalje kreće oko 25 posto, potaknula da ostvare svoje snove. “Oduvijek sam htio živjeti blizu prirode”, kaže tridesetšestogodišnji Ruben de la Hera, koji se sa suprugom i njihovom kćerkicom preselio na poljoprivredno imanje u blizini sela Robledilla. “Očito me kriza natjerala da skupim hrabrosti i odlučim se na taj korak.” Njegova obitelj danas uzgaja desetak različitih vrsta povrća i “možemo sami sebe prehraniti”, kaže. Preživljavaju zahvaljujući naknadi za nezaposlenost, koja za njih dvoje iznosi 1000 eura mjesečno. Obitelj de la Hera dugo je živjela u gradu Logro?u, gdje je de la Hera radio za tvrtku koja je održavala aparate s hranom. “Nakon nekoliko godina shvatio sam da sve vrijeme provodim na cesti i to me počelo izluđivati”, kaže. “Preselivši se ovamo, ponovno sam mogao uživati u uravnoteženom, zdravom obiteljskom životu.”

Raphael Minder