Novo istraživanje otkrilo je da ljudi doista manje jedu kad zamišljaju da jedu.

Prema istraživanjima provedenima na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, a koja su objavljena u najnovijem izdanju časopisa Znanost, kod ljudi koji su zamišljali kako jedu sir ili slatkiše smanjila se vjerojatnost stvarnog proždiranja te hrane. Ovakva mentalna dijeta zvuči bizarno protuprirodnom jer nam je svima poznat suprotni fenomen: misli o hrani zbog kojih je još više želimo jesti. Doista postoji dobro poznati fenomen koji se naziva osjetizacija: ako zamišljate da jedete čokoladu, želja za njom se povećava, pa zbog takvih misli doslovno počnete sliniti. Slično tome, kad pušač zamišlja cigaretu ili miris cigarete, povećava se želja za pušenjem. No, u konačnici, postoji i protuteža torn učinku, a taj također dobro poznati fenomen naziva se navikavanje. Jednako kao što se naviknete na jaku svjetlost ili vam nakon nekog vremena prestane smetati smrad, naviknete se i na hranu koju jedete. “Nakon što pojedete prvi mali cheeseburger u restoranu brze prehrane White Castle, žudnja za tim jelom vjerojatno je veća nego što je bila kad ste započeli objed”, kaže Carey Morewedge, psiholog sa sveučilišta Carnegie Mellon i većinski autor članka. “Ali, kad pojedete osmi, ista ta žudnja vjerojatno će se smanjiti.” Prema doktoru Morewedgeu i njegovim kolegama Young Eun Huhu te Joachimu Vosgerau, ekperimenti provedeni na Carnegie Mellonu prvi su koji dokazuju da se navikavanje na hranu može dogoditi kad jednostavno mislimo na jelo. Ovaj efekt zahtijevao je mnogo mentalnog objedovanja i bio je usko vezan uz svaku od testiranih prehrambenih namirnica: ljudi koji su zamišljali da jedu slatkiše nisu izgubili želju za sirom. Ispitanici se nisu osjećali sito nakon zamišljanja hrane, a taj postupak nije ni promijenio njihovo mišljenje o hrani koju su jeli. “Naša želja za hranom ima dvije sastavnice: sviđanje i želju” objašnjava doktor Morewedge. “Možda jako volimo sladoled, ali ne želimo ga doručkovati. Zamišljena konzumacija nije utjecala na to koliko osobe uključene u naše eksperimente vole slatkiše, ali jest smanjila želju za njima. Općenito se navikavanje smatra procesom motivacije.”

Dominacija uma nad želucem dokazana je 1998. godine u eksperimentu u kojem su sudjelovala dva muškarca s potpuno normalnim mentalnim funkcijama, osim što su patili od teškog oblika amnezije. Nisu se mogli sjetiti događaja od prije jedne minute. Znanstvenici predvođeni Paulom Rozinom sa Sveučilišta Pennsylvania proučili su njihove prehrambene navike. Nakon što su ručali, maknuti su ostaci hrane koju su pojeli. Nakon nekoliko minuta, pojavio se jedan od istraživača s istovjetnim jelom i rekao: “Evo ručka.” Muškarci bi ručak uvijek pojeli. Zatim, nakon što su maknuli i drugi obrok te nakon što je prošlo nekoliko minuta, poslužen im je treći ručak, a i njega bi ispitanici svaki put pojeli. Kad su istraživači pokušali provesti isti eksperiment s kontrolnom skupinom ispitanika s normalnim sjećanjem, svi su odbili drugi ručak. Oni su se, za razliku od ispitanika s amnezijom, dosljedno osjećali sito nakon jela.
“Čini se da su nepsihološki čimbenici od iznimne važnosti pri početku i prestanku uobičajenog objedovanja”, otkrili su doktor Rozin i njegovi suradnici.
“Naši rezultati daju naslutiti da je jedan od glavnih nepsiholoških čimbenika sjećanje na nedavno pojedenu hranu.” Sada se čini da čak i sjećanje na zamišljenu hranu može utjecati na želju za njom. Leonard Epstein, stručnjak za navikavanje na hranu, kaže da je impresioniran studijom Carnegie Mellona. Doktor Epstein, newyorški psiholog, tvrdi da rezultati te studije potiču intrigantna pitanja.
“Mogu li se rezultati s vremenom reproducirati ili funkcioniraju samo jednom ili dvaput”, pita se on. “Može li to izvesti svatko, pa i pretile osobe? Odnosi li se to na svu hranu?” Doktor Morewedge kaže da je prerano za odgovore na takva pitanja, a kad bi se to moglo primijeniti i na druge aktivnosti, a ne samo jelo, morali bismo opetovano zamišljati kako jedan te isti čin izvodimo na identičan način. A da se naviknete na hranu, morate se malo više potruditi jer nejasne misli o nekoj hrani neće smanjiti želju za njom.
“Ne možete samo zamisliti odrezak”, objašnjava. “Morate zamisliti kako ga polako jedete.”

John Tierney