U Africi, kontinentu bogatstva i oskudice, izbori su postali dostupna roba. Zapravo, čini se da predizborna sezona ondje nikad ne prestaje.

Ova će godina biti rekordna po broju predsjedničkih izbora: Centralna Afrička Republika predsjednika bira u nedelju, a nakon nje slijede Nigerija, Uganda, Egipat, Demokratska Republika Kongo, Madagaskar i Zambija.Izbori se obično pretvore u trakavicu. U Gvineji je između prvog i drugog kruga prvih predsjedničkih izbora u povijesti države prošlo pet mjeseci, a upropastile su ih optužbe za prijevare i korupciju. Prvi je krug održan krajem lipnja, a konačna brojka objavljena je tek 15. studenoga. Referendum o neovisnosti južnog Sudana završio je 15. siječnja, s tek tri i pol milijuna registriranih birača, no glasovanje je trajalo tjedan dana, a prvi se rezultati ne očekuju prije početka veljače. Naizgled beskrajno koketiranje s demokracijom često prate optužbe o prijevarama i manipulaciji. Na kraju se ne ostvari nikakva osjetna promjena, a čitav proces samo isfrustrira birače. Afrički izbori često se mogu pretvoriti u opasnu vježbu jer politički okršaji prije i poslije glasovanja završe mnogobrojnim ljudskim žrtvama. U Obali Bjelokosti, koja je već podijeljena zbog pobunjeništva, dva su kandidata proglasila pobjedu na izborima te prisegnuli kao punopravni predsjednici. Ulični nemiri i pogibija civila svakodnevna su pojava u glavnom gradu Abidjanu, unatoč prisutnosti 11.500 pripadnika UNovih snaga. Početkom mjeseca poraženi kandidat Laurent Gbagbo, koji ne želi odstupiti s vlasti, pokazao je spremnost za pregovore kako bi se pronašao izlaz. Mnogi analitičari predviđaju da će rađanje nove države na jugu Sudana, a taj se rezultat referenduma očekuje, dovesti do novog vala oružanih sukoba sa sjeverom zemlje.

Još nedavno većina Afrikanaca nije imala pravo glasa. Od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća supersilama je u interesu bila podrška afričkih režima, a ne razvijanje demokracije na afričkom tlu. Prevladavalo je jednostranačje, a vojni državni udari bili su česta pojava. Zapad je uglavnom tolerirao tirane, pod uvjetom da surađuju u borbi protiv komunizma.Onda je srušen Berlinski zid, a Hladni je rat došao kraju. Odjednom je demokracija postala afrička moda. Diktatori su morali odstupiti s vlasti, neki čak morali potražiti azil. Pojedini “oci nacije” i dugogodišnji predsjednici, kao što su Abdou Diouf iz Senegala ili Kenneth Kaunda iz Zambije, dostojanstveno su se povukli u mirovinu. Višestranački izbori bili su uvjet za dobivanje inozemne pomoći i afričke su se zemlje spremno upustile u izbornu politiku. U Južnoafričkoj Republici rasistički se apartheid raspao, a crnačka se većina prvi put okupila na demokratskim izborima.Prošlo je otprilike dvadeset godina od početka vala demokratskih promjena, a stav prema uspjehu tog procesa je zbunjujuć. Bilo je država koje su ustabilile demokraciju i Južnoafrička je Republika bila jedna od njih. U Senegalu, Zambiji, Tanzaniji, da spomenemo samo nekoliko njih, slobodni i pošteni izbori postali su normalna pojava. Međutim, ima i onih država gdje je demokracija ostala tek prazna riječ. Diktator Teodor Obiang Nguema, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje, na vlasti je od 1979. godine, a ponovno je “izabran” 2002. godine s 97 posto glasova.

Ima i onih afričkih zemalja gdje izbori stvore više problema nego što ih riješe. Siromaštvo i nedovoljna razvijenost ključni su faktori u rađanju nemira. Razvijene zemlje koje im financijski pomažu počinju shvaćati da je gospodarski rast preduvjet demokraciji, a ne obrnuto.U zanimljivoj knjizi “Beskorisna pomoć” (Dead Aid) zambijske ekonomistice Dambise Moyo stoji da “siromašnim državama zapravo ne treba višestranačka demokracija, već odlučan i dobronamjeran diktator”. U posljednjoj knjizi njezinog britanskog kolege Paula Colliera pod nazivom “Ratovi, puške i glasovi” (Wars, Guns and Votes) iznesen je sličan zaključak, a Collier tvrdi da je u najsiromašnijim zemljama svijeta demokracija raspirila političko nasilje umjesto da ga smiri.Sve više Afrikanaca počinje razmišljati na taj način. No, svejedno ponegdje dođe do pobune protiv “izabranog” autoritarnog režima. U takvim slučajevima, kao što se danas događa u Tunisu, privremena vlada prisiljena je jamčiti slobodne i poštene izbore u najkraćem roku u državi koja je potpuno nespremna za to. Izgleda da se Afrikanci slažu s Churchillovom izjavom da je “demokracija najgori oblik vladavine, osim kad se usporedi sa svim drugim oblicima koji su u određenom trenutku bili aktualni”.

Pietro Veronese, bivši urednik inozemnog izdanja u rimskoj La Repubblici, piše knjigu o Kongu.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com