Neporecivi medicinski dokazi? Nepostojeći. Obdukcija? Nije izvedena. Medicinski zapisi? Truplo? Nestali. A opet, u nedavno objavljenom članku istraživači su postavili barem 118 mogućih uzroka smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Doktor William J. Dawson, umirovljeni kirurg i bibliograf Medicinske udruge za umjetnost, proučio je većinu od 136 zapisa dostupnih u bazi podataka udruge posvećenih Mozartovoj smrti, odnosno popis koji ni izdaleka nije potpun. “Pregled objavljenih tekstova o ovoj temi otkriva da je većina njih zbunjujuća, složena i sporna jer se temelje na pretpostavkama”, napisao je Dawson u članku objavljenom u časopisu udruge Medicinski problemi umjetnika (Medical Problems of Performing Artists). Njegov je zaključak: polemika će se nastaviti zahuktavati. Francuski liječnik i vrhunski stručnjak na ovom području L. R. Karhausen 1998. godine ustanovio je 118 mogućih uzroka smrti koje Dawson navodi u svom članku. U nedostatku izravnih dokaza istraživači su se morali oslanjati na izvještaje Mozartove obitelji i opise bečkog liječnika koji je desetljećima nakon njegove smrti razgovarao s doktorima koji su ga liječili tijekom Mozartovih posljednjih dana na ovome svijetu. Zbog spekulacija o abnormalnom obliku Mozartovih ušiju neki su došli do zaključka da bi zatajenje bubrega moglo biti uzrok smrti jer se deformacije mokraćnog sustava katkad povezuju s neuobičajenim oblikom ušiju. Neizravni dokazi i sami počivaju na podlozi živog pijeska promjenjivih medicinskih definicija, katkad krivo prevedenim izrazima iz originalnih svjedočenja i golemih koraka naprijed u medicinskoj struci i znanju. Glavne crte Mozartove konačne bolesti su jasne. Pao je u bolesničku postelju 20. studenoga 1791., nakon iznimno intenzivnog razdoblja tijekom kojega su nastali “Čarobna frula”, “La Clemenza di Tito”, “Koncert za klarinet i orkestar”, “Mala masonska kantata” i dijelovi “Rekvijema”. Šake i stopala su mu otekli. Postao je bezvoljan, obuzela ga je groznica i povraćao je. Uvečer 4. prosinca stanje mu se pogoršalo i pozvali su njegova liječnika Thomasa Closseta, koji je došao ravno iz kazališta. Propisao je hladne obloge koje su stavili Mozartu na čelo. Nakon samo jednog sata, u ponoć 5. prosinca, Mozart je bio mrtav u dobi od 35 godina.

Closset je dijagnosticirao samo milijarnu groznicu, što je termin kojim su se opisivali čirići veličine prosa – u biti osip. U bečkim zapisima to stoji kao službeni uzrok smrti. Mozartovo tijelo pokopano je neoznačeno, u javnu, zajedničku grobnicu, što je bila uobičajena praksa za bečki srednji stalež, zbog čega nam danas nisu dostupni ostaci koji su neosporno njegovi i koje bismo mogli ispitati. Pobijena je i teorija da je Mozart otrovan, bilo od ruke svoga kolege Antonija Salierija ili da je Mozart pokušavao sam liječiti sifilis (bolest koja mu se pripisivala, no koja je poslije izuzeta iz razmatranja). Reumatska groznica bila je glavni kandidat sve od studije švicarskog liječnika Carla Bära iz 1966. godine. Ostali mogući uzroci smrti su moždani udar i kongestivno zatajenje srca. Najviše dokaza koje je prikupio doktor Dawson idu u prilog uremiji, odnosno nakupljanju toksina u krvi zbog bubrežne bolesti. Još jedna od vodećih teorija, koju je osamdesetih iznio istraživač Peter J. Davies, za Mozartovu smrt krivi Schönlein-Henochov sindrom, rijetki poremećaj krvnih žila. Taj je sindrom uzrokovao zatajenje bubrega, a krvarenje u mozak i upala pluća zadali su smrtni udarac, ustvrdio je Davies. Zašto ova tema pobuđuje toliko zanimanje? Dio razloga je u činjenici da se glazba i medicina preklapaju. Velik broj liječnika svira neko glazbalo; doktor Dawson i sam je priznati fagotist. Ideja da iznimne pojedince koji su životu dali toliko ljepote može srušiti obična fizička bolest sama po sebi je fascinantna. “Oni su istodobno smrtni i besmrtni”, kaže doktor Jeffrey R. Saffle, kirurg i ravnatelj Odjela za opekline u Medicinskom centru Sveučilišta u Utahu. Doktor Saffle suautor je istraživanja literature o medicinskim povijestima uglednih skladatelja. “Kad pogledamo što su stvorili, oni su veći od života, no kad je riječ o životu i smrti, oni su vrlo obični”, zaključuje.

Daniel J. Wakin