I dok gospodarska zaraza hara Europskom unijom, najednom samopouzdana Turska sve se više okreće ne Zapadu, već Istoku te se pita – Treba li Turska odbiti Europu prije nego što Europa odbije Tursku?

Kad je karizmatični turski premijer Recep Tayyip Erdogan 2002. preuzeo vlast, kao glavni cilj postavio je pristupanje Turske Europskoj uniji. Njegova islamom nadahnuta Stranka pravde i razvoja problematična pitanja kao što su poboljšanje stanja manjinskih prava i ublažavanje ograničenja slobode govora riješila je opravdanjem da to čini kako bi se Turska približila zapadnjačkim normama. No neki su članovi Europske unije tursku molbu za prijem u članstvo dočekali sa skepsom, pa čak i prezirom, ako zbog ničega drugoga, a onda zbog velikog broja turskih stanovnika, uglavnom muslimana. Pregovori su se odugovlačili godinama bez da su u ijednom trenu polučili rezultatom koji bi i izdaleka nalikovao jasnom putu prema članstvu. Danas, kada Europu potresa sve teža kreditna kriza, a mete aže Erol Yarar, osnivač religiozne konzervativne poslovne skupine koja se sastoji od dvadeset tisuća tvrtki.“Danas Europska unija nema apsolutno nikakvog utjecaja nad Turskom, a većina Turaka se pita, Zašto bismo uopće postali dijelom takvog nereda?” Turska sve oštrija vanjska politika prema Bliskom istoku postala je očita prošlog mjeseca kad je ova država nametnula stroge sankcije Siriji i počela pripreme za moguću vojnu intervenciju. Turska je također prva u regiji glasno progovorila protiv izraelskog odnosa prema Palestincima. Istodobno, turski dužnosnici izjavljuju da su odnosi s Europskom unijom dosegnuli nepovratno stanje, koje se dodatno pogoršalo zbog mogućnosti ciparskog preuzimanja rotirajućeg predsjedništva Europske unije 2012. godine. Prije sto godina, tijekom raspada Otomanskog Carstva, Turska je dobila nadimak “bolesnik Europe”.

Ove godine se turskom gospodarstvu predviđa rast od 7,5 posto, a Europa posrće. “Oni koju nas u prošlosti nazivali bolesnicima danas su i sami bolesni”, nedavno je izjavio turski ministar gospodarstva Zafer Caglayan. Ako pregovori 2014. godine i dalje budu u zastoju, od njih će se najvjerojatnije odustati, neslužbeno izjavljuju turski dužnosnici. Prema istraživanjima organizacije German Marshall Fund, 73 posto Turaka 2004. godine je pozitivno gledalo na članstvo u Europskoj uniji, dok je 2010. takvih bilo samo 38 posto. Ministar te države za odnose s Europskom unijom Egemen Bagis kaže da je Turska i dalje posvećena članstvu. Kaže da bi Turska bila od velike koristi Uniji zbog svoje mlade radne snage, velikog domaćeg tržišta i rastuće regionalne moći. “Drži se, Europo”, rekao je, “Turska ti dolazi u spas”. No turskim gospodarstvenicima sve je teže zalagati se za to. Iako je Europa u 2010. kupila oko 56 posto turskih izvoznih proizvoda, čak 20 posto otišlo je na Bliski istok, u usporedbi s 12,5 posto 2004. “Zbog Arapskog proljeća ta će tržišta postati još privlačnija”, kaže Yarar.Hladniji odnosi s Turskom stoje Europu utjecaja u arapskom svijetu, uslijed čega Turska, članica NATO-a, ubrzano postaje važan posrednik Zapada. Visoko pozicionirani turski dužnosnici kažu da je premijer Erdogan okrenuo leđa Europi i usmjerio se prema Washingtonu, što je smjer zbivanja koji je određen kad je Turska najavila sankcije protiv Sirije. Borci za ljudska prava smatraju da, bez izgleda pridruživanja Europskoj uniji, nekontrolirano jača autoritativna strana turske vlade. U jednom krcatom istanbulskom kafiću na Bosporu, tjesnacu koji odvaja Europu od Azije, Tugce Erbad, devetnaestogodišnja studentica međunarodnih financija, kaže da njezina generacija Turaka nije zainteresirana za članstvo u Europskoj uniji jer ona bespovratno tone. No ipak priznaje da nju i njezine prijatelje i dalje više privlači Europa negoli arapski svijet. Ali dodaje: “Turska nije ni na istoku ni na zapadu. Mi idemo u vlastitom smjeru.”

Dan Bilefsky; Sebnem Arsu doprinio izvještaju