Jedna moja stara prijateljica ovdje se bori protiv terorizma, ali ne onako kako biste isprva pomislili. Jedva bi ona porazila i malo okrutnije dijete u borbi prsa o prsa, a kad bi uzela u ruke AK47, pomolili biste se da puška nije napunjena.

Roshaneh Zafar je bankarica obrazovana u Americi koja se protiv ekstremizma bori mikrofinanciranjem. Život je posvetila osnaživanju najsiromašnijih Pakistanki, odnosno pokušava im dati alate koji će im omogućiti da pokrenu vlastiti posao. Sjedinjene Američke Države trebale bi učiti od boraca poput nje. Meci i projektili možda ubijaju teroriste, ali Roshaneh otvara nova radna mjesta i prilike za stotine tisuća ljudi čime isušuje kaljuže u kojima se rađaju teroristi. “Humanitarno djelovanje ima svoje granice, ali kapitalizam nema”, tvrdi Roshaneh. “Ako želiš promijeniti svijet, trebaš rješenja koja se temelje na tržištu.” Upravo je to svrha mikrofinanciranja: posuditi vrlo siromašnima malene svote kojima će kupiti rikšu ili sirovinu i otvoriti obrt ili maleno poduzeće. Roshaneh je odrasla u elitnim krugovima ovdje u Lahoreu, a ekonomiju studirala na Whartonu i Yaleu. Nakon kratkog razdoblja rada za Svjetsku banku 1996. se vratila u Pakistan i stvorila vlastitu organizaciju za mikrofinanciranje. Nazvala ju je Zaklada Kashf. Svi su mislili da je luda. I doista, isprva joj ništa nije polazilo za rukom. Siromašni se nisu željeli zaduživati. A ako bi se i zadužili, ne bi otplaćivali zajam. No Roshaneh je ustrajala pa Kashf danas broji 152 podružnice diljem zemlje. Posudio je više od 200 milijuna dolara 300.000 obitelji. Sada se Roshaneh prebacuje na mikroštednju kako bi pomogla siromašnima da izgrade kapital, a radi i na programima koji će obučavati siromašne kako učinkovitije poslovati. Čak razmišlja i o širenju na škole za siromašne. Mikrofinanciranje se katkad prodaje kao brzo rješenje teškog problema, ali to nije istina. Istraživanja posljedica daju naslutiti da je dobit od mikrozajmova najčešće prilično skromna. Neki zajmoprimci potroše novac ili otvore poduzeće koje propadne. Neki zajmodavci pak ocrnjuju cijelo područje svojom nestručnošću, a drugi time što brzo nagomilaju dobit vrtoglavo visokim kamatnim stopama. Općenito je mikrofinanciranje bilo mnogo manje uspješno u Africi nego u južnoj Aziji.

Ipak, kad se dobro provodi, mikrofinanciranje može znatno promijeniti stvari. Vanjska procjena došla je do rezultata da oni koji posude od Kashfa imaju veću vjerojatnost nego ostali uživati u poboljšanju svojih gospodarskih uvjeta – a to je upravo ono što sam i ja primijetio tijekom niza godina posjeta osobama koje su uzele zajam od Kashfa. Na ovom putu upoznao sam Parveen Baji, ženu koja tvrdi da nije išla u školu nijedan dan i donedavno je bila potpuno nepismena. Imala je 14 djece, no pet ih je umrlo. Njezin suprug, koji također nikada nije išao u školu, redovito ju je tukao i obiteljsku ušteđevinu trošio na drogu, priča nam Parveen. Jedino što je obitelj posjedovala bila su četiri tanka madraca na kojima su spavali zgurani po troje ili četvero u unajmljenom stanu. “Jedne su mi večeri djeca bila gladna”, prisjeća se. “Poslala sam kćer susjedi da zamoli nešto hrane. No susjeda ju je odbila, i rekla da smo sada počeli i prosjačiti.” A onda je Parveen dobila zajam u iznosu od 70 dolara od Kashfa i otvorila poduzeće za preprodaju nakita i kozmetike: kupovala je na veliko i zatim prodavala lokalnim trgovinama. Nije znala pročitati naljepnice pa je zapamtila koja je koja bočica. Kako joj je posao počeo cvasti, potrudila se naučiti čitati, a odvažila se i na osnove aritmetitke te se pokazala izvrsnom učenicom. Parveen je zatim počela otvarati nova poduzeća, čak je otvorila i praonicu rublja u koju je smjestila muža da bi ga nekako zaposlila. Više je ne tuče, kaže, a kad sam ga odvojeno intervjuirao, dobio sam dojam kao da ju pomalo gleda sa strahopoštovanjem. Konačno je Parveen otvorila restoran te sada ima osam zaposlenika, uključujući i nekoliko svojih kćeri. Kupila je kuću, a neku svoju djecu upisala u srednju školu, a sina, najbistrijeg učenika, i na fakultet. Upravo je platila 5800 dolara za dozvolu koja će mu omogućiti da se preseli u London i počne raditi u zdravstvenom sektoru. Parveen je svim silama pokušavala izgledati skromno dok mi je sve to pričala, no nije joj pošlo za rukom. “Mikrofinanciranje mi je promijenilo život”, jednostavno je rekla. Ova priča o uspjehu je iznimna. Ali općenita poruka je univerzalna: pomaganje ljudima da otvore vlastiti posao, nova radna mjesta i shvate vrijednost obrazovanja plodan je način borbe protiv terorizma. Mi Amerikanci u borbi protiv terorizma previše ulažemo u oružje, a premalo u razvojne projekte. Oruđa za borbu protiv terorizma nisu samo projektili, već i mikrofinanciranje te gospodarske prilike. Antonimski par “militanta” često je “posao”.

Nicholas D. Kristof