Liberali i konzervativci. Vjernici i nevjernici. Ranoranioci i noćne ptice. Jedni drugima stvaraju glavobolje. Međutim, najdugotrajniji izvor ljudske frustracije nekako lako padne u drugi plan, a to je zid nerazumijevanja koji dijeli introvertirane i ekstrovertirane. Kao što je rekao Sartre: “Pakao, to su drugi.”

To je istina ako paklom smatrate društvo nekoga tko je izgubljen u vlastitim mislima pa komunikacija polako zamre. Kako god bilo, svi se slažu da su introvertirani zakinuti u društvu koje nagrađuje otvorene, brbljave ekstrovertirane pojedince koji vole šefovati. Jonathan Rauch u časopisu Atlantic Monthly ekstrovertiranima je uputio sljedeće upozorenje: “Netko koga poznajete, poštujete i s kime svakodnevno komunicirate introvertirana je osoba, a vi je vrlo vjerojatno dovodite do ludila.” Susan Cain, autorica knjige “Quiet: The Power of Introverts in a World That Can’t Stop Talking”, čak smatra da je dominacija, spremnost na rizik i bezobzirnost ekstrovertiranih dovela do kraha globalnog financijskog sustava 2008. godine. U članku koji je napisala za Times Susan Cain ističe da se sramežljivost i introspektivnost prečesto smatraju društvenim poremećajima: “Istraživanja su pokazala da one koji govore često i brzo smatramo sposobnijima, pristupačnijima pa čak i pametnijima od onih koji govore sporije.” Unatoč tome, kako kaže autorica znanstvenofantastičnih romana Winifred Gallagher, “ni E = mc2 ni knjigu Izgubljeni raj nisu stvorili oni koji do jutra žare i pale na tulumima.” No pokušajmo samo zamisliti svijet bez nesputanih ekstroverta kao što su Bono, Bill Clinton i Steve Jobs, koji su nas nadahnuli, zabavili i stvorili određene vrijednosti. Istraživanja su pokazala da su u naših evolucijskih predaka osobine ličnosti ujednačene. Kao što je Natalie Angier napisala u članku za Times, “iznimno osjetljivi, umjetnički tipovi imaju puno sličnosti sa skvičećim svinjama i nemirnim miševima”. Među ribama sunčanicama postoje odvažni “lutalice” i sramežljivi “sjedioci”. David Sloan Wilson, evolucijski biolog s Državnog sveučilišta u New Yorku, za Times je izjavio da lutalice ponekad brže nađu hranu, ali da oprezni sjedioci lakše izbjegnu mreže. Mnogi pojedinci uspijevaju osobine ličnosti dovesti u ravnotežu. Čak i brbljavome Bonu treba samoća da bi napisao pjesme, a “tihi” Beatle George Harrison imao je i divlju stranu. No postoje naznake da se jaz između ekstrovertiranih i introvertiranih može premostiti. Kao što je Times već pisao, jedan od glavnih razloga zašto internetske stranice posvećene spajanju usamljenih uglavnom ne uspijevaju jest taj što njihovi algoritmi žele povezati ekstrovertirane s ekstrovertiranima, a introvertirane s introvertiranima. Međutim, te osobine rijetko kad jamče uspjeh veze.

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com