Washingtonski vojni lobi pokazao je svoje pravo lice. Pentagon je preko novina izašao u javnost, novinski članci su napisani, a televizijski voditelji postali su komandosi.

Ništa manje utjecajan nije ostao ni David Broeder iz The Washington Posta, koji je objavio kako će čak i loša odluka vezana uz Afganistan biti bolja od odugovlačenja donošenja neke druge odluke. “Treba donijeti odluku bez obzira bila ona dobra ili ne”. Pročitajte to ponovno. Bolje da predsjednik Barack Obama učini nešto glupo, kaže taj čovjek, nego da postavlja previše teških pitanja, čak ni ako je riječ o pitanjima poput raširene korupcije u afganistanskoj vladi, uključuje li plan generala Stanleya McChrystala za suzbijanje pobunjenika i izlaznu strategiju ili kako će Sjedinjene Države uzdržavati povećanje broja vojnika koje će godišnje po vojniku stajati milijun dolara. Gotovo svaki put kada upalite TV netko viče protiv reforme američkoga zdravstvenog sustava i napuhuje troškove množeći ih sa deset, dok istodobno ignorira velike uštede za državni proračun koje bi se godišnje mogle kretati oko 11 milijardi dolara. Ipak, samo će Pentagonova ovogodišnja potrošnja iznositi 673 milijarde dolara, što će pomnoženo sa deset godina ukupno iznositi 6,73 bilijuna. I to ako ne uzmemo u obzir porast troškova. Dajući generalu McChrystalu onoliko vojnika koliko zahtijeva, uz dodatno obučavanje i opremanje afganistanske vojske, predviđa se da će troškovi godišnje rasti za dodatnih 40 do 50 milijardi dolara. Ipak, nitko se ne pita kako će išta što se događa u toj dalekoj zemlji opravdati troškove. Čini se kako je svaki komentator u Washingtonu prihvatio formulaciju bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya. Zaboravite na njegovu osmogodišnju avanturu u Afganistanu, sada je vrijeme za akciju. No zašto? Zar su barbari pred vratima? Teško. Nema bojnih polja, nema vojski ni vojne prijetnje za SAD. Američki obavještajci procjenjuju da je možda 100 al-Qa’idinih boraca raštrkano po Afganistanu, dok je talibanska pobuna lokalizirana. Velika žurba ima manje veze s vojnim potrebama, a više s washingtonskim političkim teatrom, posebice s nastojanjima vojnog lobija da pridobije Obamu. Ne mora se prihvatiti formulacija kako je “rat zdrav za državu” da bi se brinulo o povezanosti između korporativnog ratovanja i korporativnog blagostanja, darovanju političkim kampanjama, zapošljavanju bivših političara (poput Chaneya) i generala (previše da bismo ih pobrojili), kao i članova uprava i direktora, a da i ne spominjemo lobiste, izdavače itd. Samo smo prošlog tjedna doznali da je Peter Galbraith, bivši Clintonov veleposlanik u Hrvatskoj i glavni demokrat koji je zagovarao napad na Irak, imao prste u stotinama milijuna dolara vrijednom poslu s iračkom naftom.