U izbor predsjednika Baracka Obame velike su nade polagale i Sjedinjene Države i ostatak svijeta.

Kako potpora Obami konstantno opada te je sada manja od 50 posto, postavlja se pitanje čime je iznevjerio povjerenje američkih glasača? Nije li proveo ključne zakonodavne mjere za poticanje gospodarstva, zdravstveno osiguranje i reformu bankarstva? Je li mogao biti uspješniji ako se uzme u obzir težina pada gospodarstva i mod republikanaca u zaustavljanju predloženih mjera uz pomoć opstrukcijskih čimbenika u Senatu? Ako demokrati ovog studenog izgube bitna mjesta koja odlučuju o zakonodavstvu, a to se uglavnom može očekivati, Obamin utjecaj na američke programe bit će znatno slabiji, što ga može koštati osvajanja drugog mandata na izborima 2012. godine. U vrijeme duboke recesije glasači okrivljuju stranku na vlasti. U američkoj je politici stopa nezaposlenosti najbolji pokazatelj političkog uspjeha. Tako je, naprimjer, Ronald Reagan došao na vlast 1980. godine, no recesija 1982. njegovoj je stranci odnijela mjesta u oba doma. George Bush stariji izguran je s vlasti 1992. godine, a tada je vladala tek blaža gospodarska kriza. Čak i kad nema recesije, novoizabrani predsjednik stranačkim kolegama popuni mjesta u Domu predstavnika i Senatu. Kad prođe medeni mjesec, opozicija gotovo uvijek uspije pridobiti neka mjesta na prvim izborima za Kongres koji uslijede nakon dvije godine. Robert Kuttner autor je knjige Presdjedništvo u opasnosti. Jedan je od urednika magazina American Prospect i partnera u think tanku Demos. S obzirom da stopa nezaposlenosti stoji na 10 posto, bilo bi pravo čudo da Obamina popularnost ne opada. No, bilo je takvih čuda u političkoj povijesti Amerike. Tako su 1934. godine, dvije godine nakon što je Franklin D. Roosevelt izabran za predsjednika, demokrati osvojili većinu mjesta u Senatu unatoč tome što je stopa nezaposlenosti bila iznad 15 posto. Kako je to bilo moguće? Ljudi su osjetili da se gospodarski uvjeti popravljaju i da je Roosevelt nedvojbeno na njihovoj strani. Nisu još sigurni je li tako i s Obamom. Predsjednika Obamu vjerojatno bi sputavale ustavne prepreke bez obzira kojim putem krenuo. No, njegova sudbinska odluka nije bila vladati poput Roosevelta, kao bič s Wall Streeta i junak običnog Amerikanca, zbog čega glasačima nije jasno za koji se smjer odlučio.

Obama je svoj mandat započeo osnivanjem tima ekonomskih struenjaka predvođenog Lawrenceom Summersom i Timothyjem Geithnerom, koji su u vrijeme Clintonove administracije zagovarali smanjenje financijske regulative. Obojica su dobro surađivala s timom Georgea Busha mlađeg tijekom prijelazne faze, te nastavila s njihovom politikom podupiranja velikih banaka umjesto da su uveli drastične promjene u njihov poslovni model. Uslijed toga, glasači se nisu uvjerili u “promjene” koje je Obama obećao, a gospodarska politika koja je dovela do raspada i dalje se provodi. Iako se Wall Street oporavio, svakodnevni život ljudi i dalje je bivao sve teži, a djelić bijesa naroda prenijeli su republikanci i pripadnici pokreta “Tea Party”. No, nitko nije progovorio u ime običnog čovjeka. Obama je također imenovao borce protiv deficita, kao što je prvi direktor Ureda za proračun Peter Orszag. Iako ankete javnog mišljenja pokazuju da prosječne glasače više brinu radna mjesta nego državni deficit, Obama se uključio u igru mjera štednje koja je omiljena na Wall Streetu dok je država još daleko od izlaska iz zone opasnosti čime dodatno zbunjuje javnost. Po naravi je predsjednik Obama miritelj, a ne borac. Ponekad takav stav može biti konstruktivan, osim kad nikako ne možete naći zajednički jezik s protivničkom strankom koja vas želi uništiti. Čak i kad bi republikanci glasovali protiv obuhvatnijeg gospodarskog programa pomoći srednjoj klasi, Obama se svejedno trebao više boriti za njega. To je bila strategija Harryja Trumana kojeg su 1948. godine već smatrali otpisanim. Truman je toga ljeta Kongresu slao brojne zakone, o radnim mjestima, stambenoj politici, zdravstvenoj skrbi i obrazovanju, znajući da će ih republikanci pobijati. Zatim se ponovno kandidirao za predsjednika kao glasnogovornik zaboravljenih Amerikanaca i oštro se okomio na opstrukcionaštvo republikanaca sloganom “Give ’em Hell, Harry” (“Sredi ih, Harry”). Truman je ostvario neočekivanu pobjedu, a demokrati osvojili 75 mjesta u Predstavničkom domu. U srednjoj školi i na fakultetu nadimak Baracka Obame bio je Barry. Možda je vrijeme za slogan “Give ’em Hell, Barry”.

Komentare šaljite na intelligence @ny times.com

Robert Kuttner