Prvo dobre vijesti: Živimo dulje i zdravije nego ikada prije. Na primjer, očekivano trajanje života u Španjolskoj, Grčkoj i Austriji u 20. stoljeću se udvostručilo. A sad loše vijesti: ne možemo si priuštiti tako dug život ovom brzinom.

Po prvi puta u cijeloj povijesti čovječanstva, osobe starije od 65 godina su brojnije od djece mlađe od 5 godina. U mnogim zemljama broj starijih stanovnika koji imaju pravo na mirovinu, zdravstvene usluge i njegu uskoro će premašiti broj radno sposobnih oporezivanjem kojih se ostvaruju upravo gore navedene povlastice.Prema najnovijoj analizi globalnog starenja tvrtke Standard & Poor’s, niti jedna druga sila neće oblikovati budućnost domaćeg gospodarskog zdravlja, javnih financija i nacionalne politike kao “nepovratna brzina kojom stanovništvo stari”.Kako se najrazvijenije zemlje pripremaju za nagli porast broja starijih stanovnika te proračunske troškove koje će ono izazvati? Većinom ne baš sjajno.Prema navedenom izviješću, ukoliko te vlade ne uvedu drastične promjene u javnu potrošnju vezanu uz starosnu dob, dug bi mogao postati neodrživ te sustići razine dosegnute za vrijeme kataklizmi poput Velike Depresije ili Drugog svjetskog rata.Što bi se trebalo uraditi?Za početak, vlade bi trebale povisiti starosnu dob umirovljenja, smatra Marko Mrsnik, direktor za Europu pri S&P i glavni autor izvješća. Nameće se još jedna ideja, a ta je da bi vlade trebale uravnotežiti proračunsku potrošnju.

Ali, građani nažalost često ne prepoznaju logiku ograničavanja javnih beneficija radi održavanja državne solventnosti. Uzmimo za primjer nedavne događaje u Francuskoj, gdje je preko milijun ljudi izašlo na ulice i prosvjeduju protiv mirovinske reforme kojom bi se starosna dob umirovljenja podigla sa 60 na 62 godine. Štoviše, stručnjaci za globalno starenje slažu se da su mjere poput mirovinske reforme neprimjeren odgovor na neminovnu i iznimno opsežnu demografsku promjenu. Ako bi trošak uzdržavanja sve starijeg stanovništva mogao dovesti do razine državnog duga slične onoj iz razdoblja Drugog svjetskog rata, rješenje krize zahtjevat će zajednički odgovor golemih razmjera sličan projektu Manhattan ili svemirskoj utrci, tvrdi Michael W. Hodin, pridruženi član Vijeća za vanjske odnose i istraživač pitanja starenja. On smatra da će vlade, poslovni svijet i međunarodne agencije morati raditi zajedno na transformaciji same strukture društva stvaranjem novih radnih mjesta i obrazovnih programa za ljude između 60 i 70 godina (hipotetsku novu srednju dob) i nalaženjem lijeka za bolesti poput Alzheimerove. “Potrebna nam je temeljna i potpuna transformacija koja odgovara društvenim promjenama pred nama”, nastavlja Hodin. Jednostavan prijedlog: utjecajne međunarodne organizacije i skupine trebale bi prihvatiti starenje kao jedan od svojih ciljeva, kao što su već i učinile glede okoliša i ekologije. Premda su Ujedinjeni Narodi, primjerice, postavili osam “milenijskih razvojnih ciljeva za 2015.”, u taj popis nije uključeno osiguravanje održivosti i jednakosti za sve stariju populaciju.“Neprihvatljivo je što starenje nije uključeno u te ciljeve”, tvrdi barunica Greengross, zastupnica u britanskom Domu lordova i izvršna predsjednica Centra za međunarodnu dugovječnost u Londonu.

Još jedan prijedlog: Vlade bi mogle početi obuzdavati rast potrošnje u zdravstvu prije neminovne eksplozije starijeg stanovništva.Istodobno političari moraju početi obrazovati građane kako bi oni shvatili da dugovječnost zahtijeva osobne žrtve, uključujući i višu cijenu zdravstvenih usluga.No, nagrađivanje bi se moglo pokazati boljim pristupom nego kažnjavanje, misli Laura L. Carstensen, profesorica psihologije na kalifornijskom sveučilištu Stanford i ravnateljica Stanfordskog centra za dugovječnost.Ona smatra da bi vlada i privatni sektor trebali razviti poticajne mjere za ostanak starijih na radnom mjestu što dulje. Te bi poticajne mjere mogle uključiti bonuse za rad nakon sedamdesete i izuzeće od plaćanja dijela poreza za zaposlenike koji su prevršili dob za umirovljenje.Na kraju će vlade i poslovni svijet morati početi gledati na starije osobe ne kao na financijski teret već kao na izvor stručnosti.Lady Greengross poziva se na zakon o ravnopravnosti nedavno donesen u britanskom parlamentu koji zabranjuje diskriminaciju starijih osoba prilikom traženja usluga kao što su iznajmljivanje automobila ili zahtjevi za hipotekom. Kaže kako će Britanija sljedeće godine ukinuti standardnu dob umirovljenja koja sada iznosi 65 godina. “Dugoročno bih voljela da dob postane nevažna”, nastavlja lady Greengross, “i da se ljude ne procjenjuje prema datumu rođenja”.

Natasha Singer