Mitt Romney tvrdi kako ima “samo jednu strast i uvjerenje koja ga cijeloga obuzima”. A to je da 21. stoljeće “mora biti američko stoljeće”, stoljeće u kojemu će Sjedinjene Američke Države biti predvodnik slobodnog svijeta, a “slobodni svijet biti predvodnik ostatka svijeta”.

Doima se to kao neka stara strast u doba kada je uspon drugih velikih sila uključujući Kinu i Indiju neupitan, američko bogatstvo određeno za gospodarenje svijetom ograničeno, a problemi koji muče Amerikance, kao što su radna mjesta i nezaposlenost vrlo prozaični. Dvadeseto stoljeće bilo je američko. Europsko dvostruko samoubojstvo podarilo je SAD-u upravljanje svijetom. Općenito je mudrije povući se kad si na vrhu nego očajnički se držati položaja čiji temelji su se urušili. A opet, Barack Obama prošlog je mjeseca upotrijebio vrlo sličnu stilsku figuru u pokušaju da nadmaši suparnika: “Ako vam itko kaže da je naše doba prošlo, da je Amerika u padu, odgovorite im ovako: Baš kao i 20. stoljeće, 21. stoljeće bit će još jedno veliko američko stoljeće”. Trenutni predsjednik puno se pažljivije izražava, on pomno odmjerava riječi. Naime, riječ “veličina” umanjuje razmjere do kojih će to stoljeće pripadati Americi, baš kao što se značenje riječi “Volim te” mijenja ako im nešto dodate. Ipak, Obama i dalje osjeća potrebu prisvojiti 21. stoljeće SADu. Što se to ovdje događa – je li riječ o zavisti na Kinu ili o naletu nostalgije? Možda bi Clint Eastwood tu mogao pomoći. Toliko mi se svidjela “Mistična rijeka” da gotovo opraštam toj filmskoj zvijezdi i redatelju što je javno podržao Romneyja, s naglaskom na gotovo. No bez oklijevanja se slažem s njegovim lakonskim objašnjenjem te odluke: “Smatram da zemlju treba malčice pogurati prema naprijed.”To je istina. Obama je napravio puno toga, ali kad je euforija zbog njegova izbora na mjesto predsjednika splasnula, nije mu pošlo za rukom promijeniti tmurno raspoloženje Amerikanaca. Da mu je to uspjelo, pobjeda na ovim izborima već bi mu bila zajamčena zbog svih njegovih velikih postignuća, od ubojstva Osame bin Ladena do izvlačenja države sa samog ruba gospodarske propasti 2008. godine.

Ono što mu donekle nedostaje jest suosjećanje ili bar iskaz suosjećanja. No niti Romney u tom pogledu ne nudi više. Čini se kao da vrlo često oponaša pjesmu The Beatlesa “Nowhere Man”. Nije jasno kako ovaj samouvjereni republikanski kandidat namjerava pokrenuti zemlju s mjesta time što odbija pregovarati s talibanima (“Moramo otići tamo gdje se oni nalaze i sve ih odreda ubiti.”), do udaranja po ratnim bubnjevima prema Iranu i novom erom neprijateljstva i suparništva s Rusijom. Novi ratovi nisu taj lijek koji je Americi prijeko potreban. Mislim da Romney to zna. Porazgovarajte s bilo kime iz Massachusettsa, liberalne države u kojoj je bio guverner i reći će vam da je taj tip pragmatičar. To je jedan od najvećih problema ovih predsjedničkih izbora. Imamo suzdržanog, pomalo hladnog, analitički nastrojenog i pragmatičnog predsjednika protiv kojega se kandidirao jednako suzdržan, pomalo hladan, analitički nastrojen i pragmatični suparnik.No Amerika je naviknuta na titulu svjetskog predvodnika i osloboditelja. Stoga je shvatljivo kada Romney napadne frazu iz dokumenta za kampanju kojega je prošle godine napisao povjesničar Eliot Cohen, a koji je ustvrdio kako Obamina administracija gleda na pad SAD-a s trona kao na “stanje koje bi se za dobro cijeloga svijeta moglo i trebalo održati, a ne preokrenuti”. No naravno da se zbog priča i govora o izuzetnosti Amerike sami Amerikanci neće osjećati bolje te da se time neće prikriti činjenica da samo snažno gospodarstvo osigurava moć. Dakle, pravi zadatak sljedećeg predsjednika je gospodarski preokret. A taj zadatak ne smije se obavljati na temelju iluzija, nostalgije ili precjenjivanja samoga sebe.

Roger Cohen

Komantare šaljite na intelligence@nytimes.com