Indonezijski gradovi nisu bili planirani pa sada teško dišu pod teretom brojnih urbanih boljki: naglog razvoja, poplava, preopterećenosti elektroenergetskih mreža i prometnih gužvi epskih razmjera kojima pridonosi potpuni izostanak bilo kakve vrste javnog prijevoza.

Stručnjaci ukazuju na škripavu indonezijsku infrastrukturu, posljedicu godina i godina lošeg upravljanja i korupcije, kao glavnu prepreku prema daljnjem razvoju te zemlje bogate prirodnim resursima i četvrte na svijetu po broju stanovnika. Prema jednom vladinom istraživanju, glavni grad Indonezije Jakarta godišnje troši najmanje 1,43 miljarde dolara na prometne gužve i zastoje. Stručnjaci previđaju da će do 2012. zbog porasta prodaje automobila i motocikala u Jakarti doći do potpunoga kolapsa prometne mreže. Indonezija je 2008. doživjela prekretnicu. Naime, prema indonezijskoj udruzi planera, tada je prvi put više ljudi živjelo u gradovima nego u ruralnim područjima premda je kvaliteta gradskog života nastavila opadati. Kao odgovor na to privatni, samodostatni gradovi kao što su CitraLand i Surabaya poput gljiva poslije kiše niču na rubovima najvećih gradova ove zemlje. U njima živi sve brojnija klasa društveno mobilnih Indonežana, no kritičari smatraju da ti gradovi dodatno pogoršavaju upravo one probleme koji su isprva potaknuli ljude na takav razvoj događaja, čime se samo zatvara začarani krug. “Na neki način su dobri jer stanovnicima gradova omogućuju strukturiraniji životni stil, ali postoje veliki izazovi glede povezivanja tih megaprojekata s glavnom urbanom infrastrukturom”, rekao je Bernardus Djonoputro, glavni tajnik udruge za planiranje. Objasnio je da na tisuće stanovnika koji ondje žive dodatno opterećuju promet u okolnim područjima te elektroopskrbne mreže i sustave odvodnje. Stoga nije iznenađenje što se glavna indonezijska razvojna tvrtka Ciputra za nadahnuće što da učini s golemom površinom 24 kilomentra udaljenom od centra Surabayje, drugog po veličini grada u zemlji, obratila potpunoj suprotnosti indonezijskih gradova: gradu državi Singapuru.

Singapur je svjetski poznat po svojoj infrastrukturi i diči se supermodernom zračnom lukom, naprednim sustavom obrade otpadnih voda i mnogim drugim stvarima. Sofisticirani elektronički sustav za naplatu cestarine koji se konstantno unapređuje određuje protok automobila kroz taj grad državu, dok se Indonežani obično voze stisnuti, po tri automobila jedan uz drugi na cesti s dvije prometne trake. Kronične poplave u Jakarti putnici ubrajaju u svakodnevnicu, dok se cijeli Singapur prije nekoliko mjeseci, kad su problemi s odvodom prouzročili poplave u središnjem poslovnom okrugu, ujedinio u prosvjede na državnoj razini. U Singapuru Surabaye menadžeri Ciputre pokušali su rekreirati Singapur kao alternativu životu u Surabayi. Godine 2003. Ciputra je počela pretvarati svoje zemljište u odraz Singapura, s poslovnim okruzima i područjima za stanovanje, sveučilištem, osam škola, sedam banaka, bolnicom, crkvom, džamijom, terenom za golf i zabavnim parkom. U CitraLandu, Singapuru Surabaye, živi oko 4000 obitelji (što je polovica očekivanoga ukupnog broja stanovnika) i njima se obećaje ne samo nova novcata infrastruktura koja funkcionira već i neka vrsta reedukacije. “Želimo ovdašnje stanovnike naučiti da poprime singapurski stav”, izjavila je Pratami Harijanti, menadžerica za marketing. Osim što zabranjuje bacanje otpadaka na ulicu, što nije jednostavan pothvat u zemlji u kojoj je bacanje smeća kroz prozor automobila refleksna radnja, tvrtka također zahtijeva od stanovnika da razvrstavaju i recikliraju kućanski otpad. “Ako ne stavite smeće u odgovarajuću kantu, nećemo ga odvesti”, objašnjava Pratami.

Carol Isbandi (31) upoznali smo dok je bila u kupnji. Ispričala nam je da su ona, suprug i dvojica sinova, umorni od života u Surabayi, preselili ovamo prije dvije godine. “Jednostavno smo željeli živjeti u gradu koji je čist poput Singapura, u kojemu sve funkcionira.” No Uprava nije nepopustljiva, ne propuštaju naglasiti službenici Ciputre. Žvakaće gume su dopuštene, dok ih je Singapur u ožujku zabranio. “Naš je cilj postati sve više nalik Singapuru, biti moderni poput Singapura”, dodaje Pratami Harijanti. “Ipak, ne želimo postati i hladni poput Singapura. Indonežani su po prirodi topli ljudi.” No čak i u Singapuru Surabaye postoji granica koliko Indonežani mogu prestati biti Indonežani. Neki od njih grade istu onu vrstu golemih kuća koja se gradi u bogatim četvrtima indonezijskih gradova. Ulicu dalje od kuće izgrađene u stilu normandijskoj dvorca s tornjem stoji nova kuća izgrađena u grčkorimskom stilu trenutno popularnom u bogatih Indonežana. Vlasnik Anthony Halim posjetitelje vodi u obilazak podruma gdje se nalaze sobe za poslugu i garaža s deset automobila. U prizemlju se nalazi reljefna skulptura koja prikazuje opušteni mladi par u togama, dok sluga izlijeva vodu na lijevu ruku mladića. Oko njih stražare centurioni naoružani kopljima i mačevima. “Meni i supruzi sviđa se ovaj klasični stil”, govori nam Halim (45), koji radi u industriji čelika. “Naravno, pravi Singapur bolji je od ovoga gradića, ali u usporedbi s drugim imanjima u Indoneziji ovo mjesto je nadaleko bolje.”

Norimitsu Onishi