On je egoist u zabludi koji će se boriti do posljednjeg daha. Ili impulzivni glumac koji će, kad ga se stjera u kut, prvim letom napustiti grad. A možda je i psihopat koji hladno izrađuje stategiju, opasan luđak.

Završnica sukoba u Libiji vjerojatno će se preokrenuti, velikim dijelom zahvaljujući instinktima pukovnika Muamera Gadafija, a bilo kakav uvid u te instinkte vladajućima bi bio iznimno značajan. Novinari su iz anegdota ili njegovih prošlih poteza formirali vlastiti dojam, dok su se drugi za to oslonili na njegove posljednje govore.No najmanje jedna skupina pokušala je izraditi njegov profil na temelju znanstvenih metoda. Zaključci će najvjerojatnije izvršiti znatan učinak na američki politički stav. Središnja obavještajna agencija (CIA) i Ministarstvo obrane Sjedinjenih Američkih Država desetljećima prikupljaju psihološke procjene nasilnih vladara poput Muamera Gadafija, Kim Jongila iz Sjeverne Koreje i venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza, kao i njihovih saveznika, mogućih nasljednika i uglednih dužnosnika. (Mnoge druge zemlje također prikupljaju takve psihološke profile.)U svom profilu pukovnika Gadafija za časopis Foreign Policy, doktor Jerrold Post, psihijatar koji je prodekan na studiju psihologije sveučilišta George Washington u Washingtonu te osnivač odjela CIA-e koji se bavi bihevioralnom analizom, zaključuje da je taj diktator, premda obično racionalan, pod pritiskom sklon luđačkom razmišljanju, “a trenutno je izložen najvećoj količini stresa otkad je na vlasti u Libiji”. U srži, pukovnik Gadafi sebe smatra iskonskim izopćenikom, muslimanskim ratnikom koji se bori protiv nemogućeg, tvrdi doktor Post, pa je “spreman izgorjeti za svoja uvjerenja”. Diplomati, vojni stratezi i predsjednici oslanjaju se na ovakve i slične profile pri donošenju odluka, što im ponekad koristi, a ponekad šteti.Politički profil “možda je najvažniji u slučajevima kad imate vođu koji dominira društvom, koji može djelovati bez gotovo ikakve zadrške”, rekao je doktor Post. “A upravo to je slučaj ovdje, s Libijom i Gadafijem.”Službena izvješća su tajna. No metode su dobro poznate.

Civilni psiholozi razvili su mnoge tehnike, uglavnom na temelju javno dostupnih podataka o vladarima: njihovim govorima, prepisci, biografskim činjenicama, promatranom ponašanju. Prognoze koje su iz toga proizašle daju naslutiti da je to “profiliranje na daljinu”, još uvijek više nalik umjetnosti nego znanosti. Stoga je tijekom krize, poput ove u Libiji, ključno poznavati potencijalne vrijednosti i ograničenja navedenih procjena.“Naravno, stručni profileri bolji su u predviđanju ponašanja nego čimpanze s povezom preko očiju, ali razlika nije tako velika kako bismo se nadali”, tvrdi Philip Tetlock, psiholog pri Školi Wharton Sveučilišta u Pennsylvaniji. Najdugotrajnija metoda temelji se na kliničkim primjerima, slučajevima psihobiografije koju terapeuti izrađuju prilikom dijagnosticiranja, navodeći utjecaje i čimbenike koji sežu skroz do djetinjstva pojedinca. Prva takva psihobiografija, naručena početkom 1940-ih od strane Ureda za strateške usluge, prethodnika CIA-e, ticala se Adolfa Hitlera; u njoj je stručnjak za osobnost s Harvarda Henry A. Murray nagađao o Hitlerovoj “bezgraničnoj mržnji prema samome sebi”, “strahu od homoseksualnosti” i “edipovskim tendencijama”. Analitičari još uvijek koriste navedeni pristup, ali ga puno više temelje na biografskim činjenicama nego na freudovskim nagađanjima ili osobnom mišljenju.Karakterizacije ovog tipa u prošlosti su bile od neprocjenjive važnosti. Dok se predsjednik Jimmy Carter pripremao za mirovne pregovore između Izraela i Egipta u Camp Davidu, CIA mu je dostavila profile predsjednika obaju nacija, Menachema Begina i Anwara alSadata.Međutim, takve procjene također znaju odvesti u krivom smjeru. Profil iračkog predsjednika Sadama Huseina koji je kružio uokolo početkom 1990ih zaključio je da je on pragmatičar koji će popustiti pod pritiskom. Stoga su obavjesni stručnjaci biografije i prethodna ponašanja nadopunili tehnikom “analize sadržaja”, koja traži obrasce u govorima ili prepisci određene osobe.

Softver kojega je razvila Margaret Hermann, znanstvenica s newyorškog sveučilišta Syracuse, procjenjuje relativnu učestalost određenih kategorija riječi (poput “ja”, “mene”, “moje”) u razgovorima i govorima te povezuje dobivene rezultate s osobinama vezanima uz vodstvo. Tehnika koju koristi David G. Winter, profesor psihologije na Sveučilištu u Michiganu, koristi slične izvore za procjenu motiva određenog vladara, njegove potrebe za moći i osjećaja postignuća i pripadnosti. Rečenica: “Naravno da ih možemo potući.” odražava visok stupanj usmjerenosti na moć, dok “Nakon večere smo popričali i dobro se nasmijali.” odražava pripadnost.“Kad postoji kombinacija visokog stupnja moći i visokog stupnja pripadnosti, osoba će vjerojatno zatražiti pomoć, no moć i niski stupanj osjećaja pripadnosti ukazuju na potencijalno agresivno ponašanje”, objasnio je doktor Winter. “To je srž ove tehnike, ali ne možemo ništa predvidjeti s apsolutnom sigurnošću.” Najmanje jedna skupina političkih profilera uklopila je upravo tu manu, nesigurnost, u svoja predviđanja.Znanstvenici su usporedili komunikaciju koja je dovela do izbijanja Prvog svjetskog rata i rata u Koreji s diskursom koji je rezultirao mirnim razrješenjem, poput kubanske krize. Peter Suedfeld, psiholog sa Sveučilišta Britanske Kolumbije, rekao nam je da su došli do zaključka kako je manje vjerojatno da će verbalni sukob završiti ratom što je veći stupanj prepoznate nesigurnosti. Još nisu analizirali Gadafijev diskurs, ali ne morate biti stručnjak da biste uočili kako libijski vladar zvuči vrlo sigurno, iako ne uvijek dosljedno.

Benedict Carey