Britanska metropola u posljednjim je fazama dotjerivanja za Olimpijske igre koje će se održati ovoga ljeta. Uvedena je nova autobusna linija sa stražnjom platformom za lako uskakanje i iskakanje nalik na izvorni Routemaster, obnavlja se podzemna željeznica, no vjerojatno najveći napredak učinjen je na širokoj aveniji koja vodi od Hyde Parka do Victoria & Albert Museuma.

Ulica Exhibition Road, u koju je uloženo 40 milijuna dolara, postala je glavni izložak u akciji poljepšavanja Londona. Cijelom širinom ceste, uz elegantne rasvjetne stupove koji više nalikuju na impozantne reflektore nego na klasičnu rasvjetu, niže se ispresijecani uzorak bijelih i crnih granitnih ploča. Kad noću na ulicu izađete iz parka, pomalo se osjećate kao da ste ušli u zemlju snova. Posebno je dojmljiva činjenica da nema nogostupa. Automobili, biciklisti i pješaci kreću se istom površinom. Pješačku zonu od vozila odvajaju tek odvodni kanali prekriveni crnim lijevanim željezom i trakom ploča grublje površine za slijepe. Ovo je nova faza stvaranja uličnog krajolika koja se u jeziku urbanog dizajna naziva “dijeljeni prostor”. Ideju o “dijeljenom prostoru” uveo je nizozemski inženjer prometa Hans Monderman, a u potpunosti se kosi s tradicionalnom idejom o sigurnosti u prometu. Gotovo čitavo dvadeseto stoljeće povodili smo se za pretpostavkom da učinkovit prometni tok ovisi o potpunom odvajanju automobila od pješaka, uz pomoć prometne signalizacije, znakova, ograda i oznaka na cesti koji bi trebali čuvati sudionike u prometu. Država je preuzela svoj dio odgovornosti putem zakonskih propisa, a pojedinac je morao samo slijediti upute. Hans Monderman, koji je umro 2008., imao je drukčiju viziju. Htio je povećati kolektivnu svijest i odgovornost ukidanjem znakova i razdvojenosti, i smatrao je da se sigurnost može povećati tako što će svi sudionici biti iznimno svjesni jedni drugih. Njegove teorije o uključivijem društvenom tkivu pokazale su se učinkovitima. Exhibition Road jedna je od najistaknutijih počasti njegovim idejama u Velikoj Britaniji.

Ben Hamilton-Baillie, urbani dizajner iz Bristola i Mondermanov prijatelj, rekao mi je: “Ako se vozačeva svijest ucijepi u javni prostor, svijesti će biti sve više. Također se mijenja vozačeva percepcija vremena, bit će strpljiviji nego da se nalazi na autocesti u Los Angelesu. U biti, riječ je o promicanju uljudnosti, o nečemu za što nema znanstvenih mjerila, a promiče se tako što se veći broj ljudi uključuje u urbani prostor. Društvena ograničenja brzine znatno su učinkovitija nego zakonodavna.” U svakom slučaju, strašno je zanimljivo promatrati ljude na Exhibition Roadu, vozače, bicikliste i pješake, kako se dovijaju kroz prostor između građevina koji je za njih stvoren. Iz osjećaja dezorijentiranosti stvara se svojevrsna mudra začuđenost. Monderman je smatrao da u korijenu napretka u urbanim prostorima stoji osjećaj nesigurnosti jer se iz njega stvara svijest o drugome. Treba nam više od ideje o dijeljenom prostoru. Država dadilja naoružana tehnologijom pretjerala je u upravljanju našim životima. Ljudi oboružani različitim uređajima pretjerali su u sve većoj solipsističkoj izolaciji. Državne su kamere usmjere na urbane stanovnike kojima se pogled zalijepio za male ekrane koje drže u rukama. Ovo je smrt zajednice. No kad se maknu semafori, pločnici i znakovi, sposobnost prilagodbe odjednom je na visokoj cijeni. Uljudnost je potrebna kako bi stvari funkcionirale. Percepcija se mijenja. Volio bih da su tvorci nove Exhibition Road u potpunosti vjerovali u svoju ideju. Naime, postoji nekoliko znakova koji upućuju na ograničenje brzine od 30 kilometara na sat. Kad tijekom Olimpijskih igara krene velika ulična zabava, uključujući parade, koncerte i vježbe na otvorenome, promet će biti obustavljen na devet dana. Bolje bi bilo pustiti automobile da krivudaju ulicom, a da im sudionici slavlja plešu po poklopcima motora.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com