Već desetljećima, utopijska vizija učionice nadahnjuje snove učitelja. U tom scenariju, učitelj prestaje biti “mudrac na pozornici” i postaje “vodič postrani”. Jer, u učionici koja sama sobom upravlja i u kojoj su učenici umreženi, uloga učitelja svodi se na pružanje suptilnih uputa.U državama raznolikima kao što su Kina, Indija i Kolumbija, učitelji pridonose tim ambicijama iskazivanjem goleme podrške informatičkim pomagalima. I u drugim zemljama, kao što su Sjedinjene Američke Države, takva ulaganja opstaju unatoč proračunskim rezovima i otpuštanjima brojnih učitelja.

No kao i mnoge druge utopijske vizije, i ova se glavom zabila u zid.“Poučavanje je ljudsko iskustvo”, za The Times je izjavio Paul Thomas, asistent na studiju pedagogije pri sveučilištu Furman u Južnoj Karolini. “Tehnologija nam samo odmaže ako želimo postići pismenost, poznavanje matematike i poticanje kritičkog razmišljanja.” Čak i Steve Jobs, predvodnik računalne revolucije za učionice i suosnivač Applea, imao je neke sumnje. Njegov biograf Walter Isaacson opisao je razgovor kojeg su početkom ove godine vodili Jobs i Bill Gates, suosnivač Microsofta. Ova dvojica velikana “složila su se da su računala zasad ostvarila iznenađujuće malen utjecaj na škole”.Jobs nije bio jedini tehnološki guru Silicijske doline koji je propitivao ulogu računala u učionici. Waldorfsku školu smještenu u samom srcu Silicijske doline, u Los Gatosu, pohađa velik broj djece zaposlenika tehnoloških divova kao što su Google, Apple, Yahoo i HewlettPackard, piše The Times. No u toj školi nema računala, a ne potiče se ni uporaba računala kod kuće. Alan Eagle, zaposlenik Googlea, ne boji se da će zbog toga njegova djeca zaostajati. “Mi u Googleu i ostalim tvrtkama trudimo se učiniti uporabu tehnologije toliko jednostavnom da je možete koristiti s pola mozga”, rekao je The Timesu. “Nema razloga zašto je djeca ne bi mogla prokužiti kad odrastu.” Takvo nešto ne bi vam palo na pamet ni izustiti u Južnoj Koreji, koje godišnje ulaže dvije milijarde dolara u daljnju nadogradnju svog ionako futurističkog modela digitalnog obrazovanja, a što će se nastaviti do 2015. I nitko neće ustvrditi da je on neuspješan. Naime, južnokorejski učenici među najboljima su na svijetu u matematici i prirodnim znanostima. Međutim, oni najambiciozniji plaćaju danak. Djeca su iscrpljena i pod stresom zbog učenja do kasno u noć. A tu je i rastući strah korejskih pedagoga da zbog neprestanog naglašavanja učenja napamet, kojega u ovom slučaju računala dodatno potiču, učenici više ne znaju kreativno razmišljati. Još jedna turbo umrežena država, Finska, također je među najboljima prema rezultatima svjetskih ispita. No u njezinim školama nema puno tehnologije, a ni djeca nisu pod pritiskom.Bryan Luizzi, ravnatelj Srednje škole Brookfield u Connecticutu, prošle godine je posjetio Finsku. “Razoružalo me”, izjavio je za mrežnu stranicu Scgolastic.com. “Nisam vidio niti jednog učenika s prijenosnim računalom.”

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com