Kad stanovnici Zimbabvea kažu da nisu sitničavi, obično misle na političko stanje jer čekaju promjenu jako dugo, s obzirom da ova zemlja ima istog vođu još od 1980. No u posljednje vrijeme Robson Madzumbara jako puno vremena provodi čekajući na sitniš. U trgovinama, autobusu, gdje god nešto kupuje ili prodaje. “Nikada nemamo dovoljno sitniša”, žali se dok posprema stalak s povrćem kojega drži već dvadeset godina.

“Sitniš je u Zimbabveu veliki problem.”Godinama je Zimbabve bio na zlu glasu zbog upravo suprotnog problema – ekstremne inflacije. Prilikom odlaska u kupnju namirnica na lokalnu tržnicu sa sobom biste morali nositi smiješnu gomilu novca. U državnoj riznici 2009. tiskane su novčanice vrijednosti 100 bilijuna zimbabveanskih dolara, koje su ubrzo postale potpuno bezvrijedne te njima niste mogli kupiti ni kilogram kruha. No te je godine Zimbabve počeo kao valutu koristiti američki dolar i otad novac ima previsoku vrijednost. “Za prosječnog stanovnika Zimbabvea, jedan dolar je jako puno novca”, kaže Tony Hawkins, ekonomist pri Sveučilištu u Zimbabveu. U Zimbabveu to nazivaju “problemom s kovanicama”. Jednostavnije rečeno, u zemlji ima jako malo kovanica. Naime, one su teške, pa njihovo slanje stoji mnogo novca. A u državi u kojoj milijuni osoba žive s tek dolarom ili dva dnevno, pokušaji da se svaka novčana transakcija zaokruži na dolar postali su iznimno teški. Prema tvrdnjama analitičara prebacivanje na američki dolar doslovce je zbrisalo inflaciju i spasilo Zimbabve od općeg gospodarskog kolapsa te odmaknulo zemlju od ruba propasti. No politička budućnost ove zemlje i dalje je pod znakom upitnika nakon spornih izbora iz 2008., kada je zavladala nestabilna koalicijska vlada. Međutim, Zimbabve ostvaruje gospodarski rast, premda s vrlo niskog početnog položaja. No u trgovinama je kupnja dodatnih predmeta postala gotovo obvezna. Naime, kada račun iznosi manje od dolara, kupcima se nude slatkiši, olovke ili šibice da bi se iznos zaokružio. A neki dućani nude i zadužnice.

No kod malih trgovaca koji prodaju rajčice ili luk siromašnima, klijenti nemaju uvijek luksuz zaokruživanja iznosa, odnosno kupovine u vrijednosti od jednog dolara. Bolničarka Christine Mhalanga (27) pošla je kupiti rajčice na štand Evelyn Chikandiwe. Odabrala je rajčice i luk za gulaš. Srećom, račun je dosegnuo točno jedan dolar. Srećom jer Evelyn u pregači nema niti jednu kovanicu kojom bi vratila sitniš. “Danas sam već morala kupiti igle za šivanje koje mi uopće ne trebaju”, kaže Christine. “Meni je jedan dolar puno novca. I važan mi je svaki njegov djelić, vjerujte mi.”Prema podacima američke Banke saveznih rezervi, najmanje pet država preuzelo je američki dolar kao vlastitu valutu. Još neke, poput Zimbabvea, također ga koriste, ali službeno su zadržale vlastitu valutu premda ona uopće nije u opticaju. Međutim, američke kovanice su teške i skupo ih je nekamo slati. Većina zemalja rješavaju taj problem uporabom lokalnih kovanica. No to zahtijeva povjerenje u lokalnu vladu, a toga ovdje ima još manje nego kovanica. Stoga stanovnici Zimbabvea ponekad koriste kovanice Južnoafričke Republike. Ali južnoafrički rand fluktuira u odnosu na američki dolar, pa je vrlo teško odrediti fiksne cijene. Financijski ministar Zimbabvea Tendai Biti tvrdi da je bezuspješno pokušavao iznaći rješenje. “Zatražili smo pomoć američke Banke saveznih rezervi, ali to nije urodilo plodom”, rekao nam je frustriranim glasom.Tijekom navale kupaca u trgovinu Classic Supermarket, blagajnica Lydia Zhuwawu pokušava procijeniti što bi pojedinim kupcima mogla ponuditi u zamjenu za sitniš. Ljudi se uglavnom smiju ovom problemu. Tako je jedan muškarac došao kupiti spajalice. Kutija spajalica stoji 30 centi, a on ima samo dolar. U blagajni nema sitniša. “Ma, uzmite ih”, kaže mu Lydia. “Ovo je vaš sretan dan. Znate da u Zimbabveu ništa nije besplatno.”

Lydia Polgreen