Vrijednost suvremene umjetnosti tijekom posljednjih desetak godina popela se u neviđene visine, čime je ona postala bolje ulaganje od dionica. No, ta plima nije zahvatila sve brodove. Možda ništa u umjetničkom svijetu nije toliko tajnovito i zbunjujuće poput počesto naglih promjena vrijednosti umjetnina.

Primjerice, oslikana kutija za cigare Larryja Ribersa, koja je nekoć procijenjena na 40.000 dolara, u rujnu je prodana za manje od 4000. U travnju je slika Erica Fischla prodana za 194.500 dolara, 70.000 manje nego što je vrijedila prije šest godina.“Parabola” Francesca Clementea, slika čiju je vrijednost aukcijska kuće Sotheby’s prije godinu dana procijenila na 90.000 dolara, u ožujku je prodana za trećinu tog iznosa. “Po pitanju umjetničkog ugleda neprestano se izmjenjuju plima i oseka”, pojasnio nam je Jeffrey Deitch, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Los Angelesu. “Čak ni najvećim uglednicima poput Picassa vrijednost nije zajamčena.”Na vrijednost pojedinačnog djela neupitno utječu čimbenici kao što su veličina (što veće, to bolje), stanje, podrijetlo i prepoznatljivost, koju također nazivaju snagom na zidu. Primjerice, Andy Warhol je vrhunski brend. U svibnju je jedno Warholovo djelo izazvalo pravi aukcijski rat u aukcijskoj kući Christie’s prije nego što je prodano za 38,4 milijuna dolara, daleko iznad ionako visoke procjene od 30 milijuna dolara. “Neki ljudi vole tu trenutnu prepoznatljivost”, tvrdi Mary Hoeveler, savjetnica za umjetnost iz New Yorka.Negativna kritika također može naštetiti cijeni ukoliko umjetnik dugo nije upriličio veliku izložbu. Pomaže i ukoliko vam se jedno od djela nalazi u vlasništvu poznatog kolekcionara: ugledni kolekcionari osiguravaju ugled i umjetničkim djelima koja kupuju. Stoga se talijanski umjetnik Sandro Chia 1980ih susreo s problemima kad je britanski oglašivački magnat i kolecionar Charles Saatchi kupio nekoliko desetaka njegovih djela, a zatim ih preprodao, čime im je smanjio vrijednost i naudio karijeri spomenutog umjetnika. “Nesretna je činjenica da neki ljudi kupuju ušima, a ne očima, odnosno osluškuju tko što kupuje”, objasnila je Cristin Tierney, vlasnica galerije u New Yorku. “Žele svoj komad kolača, a samo djelo im zapravo nije bitno.”

Tu je i jednostavno pravilo ponude i potražnje. Ali Warholova djela i dalje postižu iznimno visoke cijene, iako su u mnogo slučajeva proizvedena u mnogo primjeraka.“Da ljudi znaju koliko primjeraka postoji, ta djela ne bi zadržala tako visoku vrijednost”, smatra Elaine Stainton iz aukcijske kuće Doyle New York. Dobar primjer toga je Clementeova povijest promjene vrijednosti na aukcijama. U 1980ima je bio miljenik umjetničkih krugova, dio skupine koja je uključivala Juliana Schnabela, Keitha Haringa i JeanMichaela Basquiata. Nekad su tri galerije u New Yorku istovremeno izlagale njegove radove. No, više ga ne zastupa Gagosian, jedna od najmoćnijih galerija na svijetu. Ipak, 2007. godine ga je Roberta Smith, umjetnička recenzentica New York Timesa, opisala kao “najustrajnijeg talijanskog neoekspresionista”.Izlagači umjetnika koji ne prolaze dobro na aukcijama tvrde kako ti podaci ne odražavaju istinsku vrijednost njihovih djela. Dodaju kako se ambicioznija djela često prodaju izravno kupcima, samo polovica kupovine odvija se putem aukcija.“To je alat kojega doista morate koristiti oprezno”, smatra Ron Warren, ravnatelj Galerije Mary Boona, koja predstavlja Schnabela i Fischla. “Aukcije su tupi instrument”, tvrdi Marc Glimcher, ravnatelj Galerije Pace. Tvrdi kako bi bolje mjerilo predstavljali kriteriji kao što su: “Koliko galerija pokušava dobiti Murakamijevu izložbu od njegovog glavnog izlagača? Koliko izložbi u muzejima ili galerijama umjetnik otvaruje godišnje? Na koliko kontinenata izlaže?” Ipak, Michael Plummer, suvlasnik Artvesta, tvrtke za savjetovanje pri kupnji nekretnina, kaže: “Nema druge prave mjere za fluktuaciju vrijednosti.” Vrijednost nekog umjetnika često se procjenjuje na temelju nove izložba, poput one u Galeriji Uffizi u Firenci, na kojoj će biti izložena Clementeova djela. “Clemente je još etiketiran kao umjetnik 1980-ih, što bi za pet godina moglo postati moderno”, ustvrdila je Cristin Tierney. “Možda bi bilo dobro sada početi kupovati Clementea.”

Roger Pogrebin i Kevin Flynn