Još 2007. godine, kad je ovdašnja vlada najavila svoj plan “prvoga grada na svijetu bez emisija ugljika” u predgrađu Abu Dhabija, mnogi su zapadnjaci to odbacili kao trik, blijedi pokušaj da se poprati 828 metara visok toranj smješten usred pustinje i arhipelag umjetnih otoka u obliku stabala palme susjednog Dubaija.

Grad pod imenom Masdar trebao bi biti savršen četverokut, oko kilometar i pol sa svake strane na temelju visokom sedam metara kako bi se uhvatio pustinjski povjetarac. Ispod te baze nalazi se labirint pješačkih ulica te vozni park električnih automobila kojima ne treba vozač, koji tiho klize blago osvijetljenim tunelima. Projekt kao da je kombinacija ograđene srednjovjekovne tvrđave i poboljšane verzije zemlje budućnosti u zabavnom parku Disney World. Pa ispada da su početne procjene bile pogrešne. Krajem rujna, kad su se ljudi počeli useljavati u prvi dovršeni dio projekta (zonu od 1,4 hektra pokraj istraživačkog instituta za održivost), postalo je jasno da je Masdar ponešto odvažniji, ali i štetniji. Arhitekt ovoga grada, tvrtka Foster & Partners, poznata po podvizima tehnološkog čarobnjaštva, radio je na ovoj privlačnoj socijalnoj viziji u kojoj lokalna tradicija i modernizacija više nisu u sukobu. Većinski partner Norman Foster pripovjeda kako je započeo projekt detaljnim proučavanjem arapskih naselja, uključujući i pradavni grad tvrđavu Aleppo u Siriji i jemenske stambene tornjeve sačinjene od cigli od blata, koji datiraju iz 16. stoljeća. Poanta toga bila je da se vratimo u prošlost i shvatimo temelje toga kako se u prošlosti uspijevalo živjeti u regiji u kojoj se zrak zna zagrijati i do 65 stupnjeva Celzijevih. Jedan od zaključaka do kojeg je došao njegov ured glasi da su se naselja često gradila na uzvisinama, ne samo zbog obrambenih razloga, već i da se iskoriste sve prednosti koje donose snažniji vjetrovi. Neki su gradili i visoke, šuplje “vjetrovne tornjeve” koji bi dovodili vjetar do ulica. A ulice su bile uske (i uvijek u smjeru istokzapad u odnosu na sunce zbog hlada) radi ubrzavanja protoka zraka kroz grad. Fosterov tim procijenio je da bi kombinacijom tih pristupa mogao ohladiti Masdar za gotovo 50 posto. Time bi se prepolovila količina električne energije potrebne za funkcioniranje grada.

Od ukupne količine potrošene energije 90 posto će činiti solarna, a ostatak će se proizvoditi spaljivanjem otpada (što proizvodi mnogo manje ugljika nego kad se otpad skuplja na gomile). Masdar je 30 kilometara udaljen od središta Abu Dhabija. Samo pratite usku cestu, prođete pokraj rafinerije nafte i nakon suhoparnih pustinjskih dijelova stignete do betonskog zida Masdara te ugledate grad iznad sebe. S tog mjesta tunel vas vodi do temelja u kojima se nalazi garaža tik ispod samog ruba grada. Kad iskoračite iz tog prostora u jednu od postaja za “osobni brzi prijevoz”, na um neminovno pada scenografija koju je Harry Lange osmislio za film “2001.: Odiseja u svemiru”. Nalazite se u velikom, tamnom hodniku, a u vas gleda niz bijelih čahurastih automobila smještenih u pravokutne staklene okvire. Sunčeva svjetlost prodire kroz grube betonske zidove iza njih, kao naznaka života na površini. Prvih 13 električnih automobila od planiranoga voznog parka koji bi se trebao sastojati od njih nekoliko stotina podvrgnuto je testovima u vrijeme mog posjeta, ali čim se sustav za nekoliko tjedana postavi, korisnik će moći ući u automobil i odabrati odredište na LCD ekranu. Automobil će se zatim nečujno uključiti u promet i sam voziti mrežom raznih ruta ispod podignute glavne razine grada. Nema žica ni tračnica. Tek kad ljudi stignu na odredište, postat će svjesni razmjera do kojih je sve dizajnirano radi visokofunkcionalnih rezultata uz minimalnu potrošnju. Liftovi su diskretno skriveni kako bi se potaknula uporaba stepenica pričvršćenih za površinu. A kad iziđete na ulice, koje su bile poprilično vjetrovite onog dana kad sam bio ondje, jedini način kretanja jest pješice. Građevine koje su dosad iznikle zasad su izgrađene u samo dva stila. Laboratoriji posvećeni razvoju novih oblika održive energije vezani uz MIT smješteni su u velikim betonskim strukturama obavijenima jastukolikim pločama od etilentetrafluoroetilena, supersnažne prozirne plastike koja je postala moderna u krugovima suvremenih arhitekata, kako zbog svoga elegantnog izgleda, tako i zbog trajnosti. Unutra su velika otvorena predvorja dizajnirana kako bi bila maksimalno fleksibilna. Stambene zgrade, u kojima sada većinom žive profesori, studenti i njihove obitelji, koriste se tradicionalnijim arhitektonskim izrazom.

Valovite fasade sačinjene od betonskih mrežastih struktura temelje se na velikim prozorskim zastorima uobičajenima u ovoj regiji. Rešetkaste strukture blokiraju izravan pristup sunčane svjetlosti i štite unutrašnjost od pogleda, dok krivulje omogućuju tek djelomičan pogled prema van tako da stanari nikad ne gledaju izravno u prozor zgrada koje se nalaze nasuprot njihove. Poput mnogih sveučilišnih kampusa na Bliskom istoku, četvrt je odijeljena prema spolu: žene i obitelji žive na jednom kraju, a muškarci samci na suprotnom. Na svakom kraju nalazi se maleni javni trg, koji bi trebao služiti kao srce društva. Fosterov najradikalniji potez bio je način na koji je riješio najiritantniji izazov urbanističke arhitekture prošlog stoljeća: što napraviti s automobilima? Ne samo da je u potpunosti zatvorio Masdar za vozila s motorima na unutarnje izgaranje već je i njihove zamjene, vojsku električnih automobila, zakopao ispod grada. Tradicionalni automobili zaustavljaju se na samom ulazu. Ipak, morate se zapitati: unatoč svoj toj tehničkoj genijalnosti i senzibilitetu za lokalne norme kako će Masdar ikada zadobiti bogatstvo i teksturu pravoga grada? Kadtad će ga vlak na solarni pogon spojiti s Abu Dhabijem, pa će se život na ulicama vjerojatno užurbati, posebice kad se broj stanovnika popne na planiranih 90.000. Foster kaže da je grad namijenjen smještaju svih društvenih staleža, od studenata do uslužnih radnika. “Nije riječ o društvenom isključivanju”, dodaje. A opet, čini se da je Masdar ostvarenje upravo te ideje. Otkad je 1970-ih godina izumrla ideja da se pomnim planiranjem može poboljšati sudbina čovječanstva, i oni iznimno bogati kao i obrazovani srednji stalež u sve većoj mjeri pronalaze utjehu u raznolikim ograđenim minijaturnim utopijama. Zbog toga nije došlo samo do procvata ograđenih zajednica u predrađima, već i do transformacije centara gradova kao što su Pariz i New York, koji su postali igrališta za turiste i bogataše. Masdar predstavlja kulminaciju tog trenda: samodostatno društvo uzdignuto na pijedestal i izvan dohvata većine građana svijeta.

Nicolai Ouroussoff