Vrijednost ušteđevina koje kineske obitelji čuvaju za crne dane naglo pada, iako ne njihovom krivnjom. U gospodarskom sustavu kojemu su državne banke i poduzeća važnije od običnih radnika, kineska vlada održava kamatne stope na štednju toliko niskima da jednostavno više ne mogu držati korak s rastućom inflacijom. Istodobno, slaba mreža društvene sigurnosti, niske plaće i previsoke cijene stanova i kuća potiču instinkt gomilanja zbog kojega mnogi ljudi još više štede.

Doista, ekonomisti se slažu da je desetljeće izvanrednog gospodarskog rasta ove nacije u velikoj mjeri bilo naglašeno štednjom, a ne potrošnjom, 1,3 milijarde kineskih građana. Ovaj sustav, kojega neki stručnjaci nazivaju državnim kapitalizmom, ovisi o prijenosu bogatstva iz kineskih kućanstava u državne banke, tvrtke pod upravom države i ruke nekolicine bogatih s dovoljno dobrim vezama i poznanstvima da iz svega toga izvuku korist. U međuvremenu, obitelji srednjeg imovinskog statusa ne mogu u potpunosti uživati u blagodatima kineskog gospodarskog čuda. “To je temelj cijelog sustava”, rekao je Carl E. Walter, bivši menadžer J.P. Morgana i suautor knjige “Crveni kapitalizam: krhki financijski temelji uspona Kine”.“Banke izdaju zajmove samo onim osobama koje Komunistička partija odobri”, objasnio je. “Na taj način kažnjavaju štediše i idu na ruku tvrtkama u vlasništvu države.” Ukoliko Kina ne počne svojim stanovnicima omogućavati veću potrošačku moć, neki stručnjaci upozoravaju kako bi cijela država mogla postupno skliznuti u ponor sporog rasta od kakvog sada boluju Sjedinjene Američke Države, Europa i Japan te prestati igrati ulogu jednog od rijetkih svjetskih pokretača rasta. Kineska vlada svjesna je važnosti toga da potrošačima da veću kupovnu moć. Središnja vlada već pokušava povisiti prihode seoskog stanovništva, kojemu je čak ponudila poticaje za kupnju automobila i kućanskih pomagala. “Ako Kina nastavi s ovakvim gospodarskim rastom, sustav će se morati promijeniti”, rekao je Michael Pettis, profesor financija pri Pekinškom sveučilištu. “Morat će prestati kažnjavati prosječne obitelji.”

Pune banke, prazni džepovi
Ovdje u Jilinu, državne banke prepune su novca s računa štediša. Taj novac koriste kako bi tvrtkama omogućile zajmove s niskom kamatnom stopom. Među njima su i građevinske tvrtke te investitori, zbog čega se stvara prenapuhano tržište nekretnina prepuno špekulanata koji dižu cijene daleko izvan dohvata velikog broja potrošača. Ovakva dinamika odigrava se u brojnim gradovima širom Kine.Istodobno, kineska središnja banka u Pekingu također ovisi o velikom broju štedioničara u zemlji koji pomažu financirati velika ulaganja na stranim burzama te time održavaju vrijednost valute umjetno niskom. Slaba valuta, pak, pomaže održati moćni kineski izvoz tako što snizuje cijene kineske robe na svjetskom tržištu. No, zbog toga si većina Kineza također ne može priuštiti uvozne proizvode.Medijska izvješča o novim Kineskim bogatašima koji masovno kupuju iPhone, Gucci torbice i Rolex satove samo potiču zapadnjačke poslovne snove o tome da će Kina postati najveće svjetsko potrošačko tržište. Međutim, u mnogim kineskim gradovima, potrošačka ponuda vrlo je ograničena, pa su tu samo otrcani državni marketi i malene trgovine. Globalni brendovi uglavnom su lažnjaci i najčešće se prodaju na otvorenim tržnicama.“Voljeli bismo trošiti, ali nakon što platimo račune, ne ostane nam gotovo ništa”, rekla je Yang Yang (24), školska tajnica. Sa suprugom se nedavno preselila roditeljima kako bi uštedjeli novac. Veliko je pitanje može li vlada promijeniti ovaj sustav i uspostaviti drugačiju dinamiku koja će ljudima promijeniti živote.

Štednja iz nužde
Ako Kina doista želi povećati ulogu potrošnje građana u državnoj ekonomiji, morat će potaknuti velike promjene navika ljudi kao što su Wang Jianping, stručnjak za izgradnju autocesta i njegova supruga Shue Wang, koja je zbog zdravstvenih poteškoća prije sedam godina bila primorana otići u mirovinu.Wangovi su oboje 52godišnjaci s godišnjim prihodom od oko 16.000 dolara, što je gotovo dvostruko više od državnog prosjeka gradskih obitelji. Posjeduju skromni stančić u Jilinu. Sinu su platili školovanje na prestižnom pekinškom sveučilištu Tsinghua. Usto, marljivo štede, pa danas imaju oko 50.000 dolara na računu u jednoj državnoj banci. No, kao i mnoge druge kineske obitelji, i Wangovi osjećaju pritisak. Nemaju automobil, ne kupuju mnogo, ne objeduju u restoranima. “Prilično smo tradicionalni”, kaže umirovljenica Shue. “Ne volimo danas trošiti novac koji će nam trebati sutra.” Međutim, taj novac koji ostavljaju za sutra, sutra neće vrijediti onoliko koliko vrijedi danas, sve dok štede s kamatnom stopom od samo tri posto, a inflacija raste po stopi od šest ili više posto. No, Wangovi se boje uložiti na zloglasno prevrtljivu kinesku burzu. Naime, kineski im zakon ograničava mogućnosti ulaganja u inozemstvu ili nekog drugog načina slanja novca izvan granica zemlje. A špekulacije s tržištem nekretnina postaju iznimno rizične u slučaju puknuća napuhnutog balona.Poput mnogih Kineza, Wangovi štede jer se brinu zbog vrtoglavog rasta cijena hrana i visokih troškova zdravstva, koje Narodna Republika Kina više ne pokriva u potpunosti. Zašto bi Kina namjerno potiskivala potrošačko tržište kad bi joj ono zapravo pomoglo u ostvarenju krajnjeg cilja?Neki analitičari tragove trenutne politike nalaze još na kraju 1990ih. Naime, tada su kineske goleme, nekonkurentne državne tvrtke gotovo dovele ekonomski uspon do stagnacije. Najednom su se te tvrtke u vlasništvu države našle pred bankrotom, a na državne je banke pao teret stotina milijardi dolara neotplaćenih duhova, pa su se mnoge suočile s mogućnošću nesolventnosti.

Preokreću političku povijest
Kako bi odvratio krizu, Peking je dozvolio tvrtkama u vlasništvu države da otpuste na desetke milijuna radnika. A kako bi spasio banke, uveo je strožu kontrolu nad kamatnim stopama, uključujući znatno smanjenje efektivne stope isplate štedišama. Tako štednja koja je 2002. godine zarađivala tri posto, kad se oduzme inflacija, danas gubi tri do pet posto, s uračunatom inflacijom.Upravo na taj način kineske banke tvrtkama u vlasništvu države omogućuju iznimno jeftine kredite te istodobno ostvaruju rekordno visoku zaradu. To je također pomoglo istim tim bankama da jeftino financiraju velike javne projekte, kao što su sustav brzih vlakova, Olimpijske igre u Pekingu 2008., te monumentalnu hidroelektranu Tri klanca. Tijekom istog tog razdoblja komunistička vlada odbacila je obećanje cjeloživotnog zaposlenja i državne skrbi. Peking je veći dio visokih troškova socijalnih službi prebacio u privatni sektor i na leđa običnih građana. I tako je sustav ostavio najviše traga na novčanicima radnika.Poticanje potrošnje zahtijevat će drastične preinake u kineskom gospodarstvu, i to ne samo odvraćanje državnih banaka od poticaja kućanstvima, već i uvođenje viših kamatnih stopa državnim tvrtkama. To podrazumijeva da će vrijendnost valute porasti. Drugim riječima, sve to implicira rastavljanje upravo onog tipa državnog kapitalizma koji je Kini omogućio da u tako kratkom vremenu postigne uspjeh. “Ukoliko želite da potrošnja poraste”, rekao je Pettis, “morate prestati uzimati novac od običnih građana”.

David Barboza

neizvjesni tržišni uvjeti

Energetski šok natjerao je kompanije na potez koji mijenja poslovanje

Pokreni nešto svoje

Tri hrvatska projekta koja bi mogla olakšati život tisućama obitelji