PEKING — Zena Hao (24) publicistica i ponosna vlasnica četiriju Pradinih torbica ima novu strast — modne časopise. Kući nosi pozamašne primjerke Voguea i Harper’s Bazaara.

Oduševljena je časopisima prepunima oglasima za torbice Louis Vuittona i Chanelove ruževe, što je dobrodošao izvor prihoda za kuće koje izdaju te časopise sa sjedištem u New Yorku. Stoga sada slavne modne marke zatrpavaju kineske časopise novcem. Krajem prošle godine urednici kineskog izdanja Cosmopolitana podijelili su mjesečno izdanje u dva časopisa jer u jednom izdanju više nisu imali dovoljno mjesta za oglase. I Elle se sada objavljuje dva puta mjesečno jer je porastao na čak 700 stranica. Vogue je također dodao još četiri izdanja godišnje kako bi se uspio nositi s oglašivačkom potražnjom. “Nikada ništa ne uzimamo zdravo za gotovo. No zasada nam se čini da ove godine bilježimo prilično dobar rast”, kaže Duncan Edwards, predsjednik i izvršni direktor korporacije Hearst Magazines International, koja u vlasništvu ima 22 časopisa, uključujući Elle i Harper’s Bazaar, koji se ovdje izdaju.

“Postoji golema glad za podacima o luksuzu.” Mnoge Kineskinje troše veći dio plaće na modne časopise i proizvode koji se u njima reklamiraju nego žene sa Zapada. Prema istraživanju koje je 2011. godine provela tvrtka Bain & Company, Kina je bila šesta zemlja na svijetu po potrošnji na luksuznu robu. Najpoželjniji luksuzni brendovi i dalje su Louis Vuitton, Chanel i Gucci. Na primjer, i Vogue i Cosmopolitan stoje oko 3,15 dolara, što je poprilična svota kada prosječna plaća u Pekingu iznosi 733 dolara. Edwards dodaje kako je uobičajeno da neka žena koja godišnje zarađuje oko 15.000 dolara potroši 2000 dolara na samo jedan luksuzni proizvod. “Trenutno prolazimo kroz jedno divno razdoblje kada se znatan broj žena izdiže iz siromaštva te prelazi u srednji ili još više slojeve”, kaže Edwards. Lena Yang, izvršna direktorica tvrtke Hearst Magazines China, tvrdi kako je tipični čitatelj časopisa te tvrtke 29-godišnja Kineskinja, vrlo izgledno neudana. U prosjeku mjesečno zarađuje 1431 dolar, a u sezoni potroši 938 dolara na luksuzne satove, 982 dolara na torbice i cipele te 1066 dolara na odjeću. Objašnjava kako ove žene najčešće žive s roditeljima te se oslanjaju na to da će im oni to platiti. Prema spomenutoj studiji, brojne čitateljice gotovo uopće ne štede. “Uglavnom je riječ o jedincima”, dodaje Lena Yang. “To znači da ne moraju plaćati najamninu, pa im je sve što zarade džeparac.” IDG, tvrtka za istraživanje medija koja surađuje s preko 40 časopisa u Kini, objavila je podatak kako je do 1. lipnja potrošnja na oglašivanje u ženskim časopisima skočila za 16,9 posto.

Naravno, za izdavače sve to ima cijenu. Edwards kaže kako zbog činjenice da su svi kineski časopisi u vlasništvu vlade njegova tvrtka ima ugovore s dvjema lokalnim kompanijama koje licenciraju imena časopisa lokalnim izdavačkim kućama. Izdavački posao u Kini plodno je tlo za korupciju. Izdavači spomenutih časopisa dali su nam vrlo različite brojke o nakladi. A nema ni opće prihvaćenih neovisnih procjena. Nadalje, prema riječima glavne urednice kineskog Voguea Angelice Cheung, u ovom poslu očekuje se, pa čak i traži da oglašivači plaćaju sadržaj. Naglašava kako Vogue ne pristaje na takve ponude.

Christine Haughney i Jonathan Llandreth