Prije samo dvije godine Obamin izbor za američkog predsjednika odjeknuo je i preko američkih obala te nadahnuo euforična predviđanja u Europi, primjerice izjave da je američka politika napokon pošla putem trajne promjene nakon godina Busheve administracije.

Tek s izborima održanima 2. studenoga neki su članovi Obamina globalnoga kluba obožavatelja počeli razmišljati na drugi način. Zbog činjenice da su demokrati izgubili kontrolu nad zastupničkim domom i da im se većina u Senatu smanjila mnogi izvana počeli su se pitati hoće li se raširene ruke tek nedavno inauguriranog predsjednika (koje je u 2009. pružio Iranu, Rusiji i Bliskom istoku) zatvoriti i hoće li ih zamijeniti rastrzana Bijela kuća obuzeta slikom o sebi, sklona protekcionizmu u inozemstvu, a koja će istovremeno manevrirati s republikancima koji su već bacili oko na predsjedničke izbore 2012. godine. Od židovskih naselja na Zapadnoj obali do nuklearnih arsenala u Rusiji, zbog promjene vlasti u Washingtonu mnogi se brinu je li se temeljni politički utjecaj pomaknuo izvan Obamina dosega. Svi američki vođe koji dožive poraz kod kuće već tradicionalno traže kompenzaciju u pobjedi u inozemstvu, no analitičari iz nekoliko zemalja kao da nisu sigurni u Obamina spasiteljska obećanja koja je dao Iraku i Afganistanu – a oba ta pitanja od središnje su važnosti američkim saveznicima. “Europljani koji se nadaju nastavku suradnje sa Sjedinjenim Amerikim Državama glede Iraka, kontrole naoružanja, globalnoga gospodarstva i klimatskih promjena primijetit će kako Washington postaje partner koji ih sve više i više frustrira”, napisao nam je Bruce Stokes iz grupacije German Marshall Fund u Washingtonu. Strana reakcija na rezultat nedavnih izbora bila je nejednaka i iznijansirana, što daje naslutiti da mnogi američki partneri na njega gledaju ne kao na katastrofu, već izmjenu nekih temeljnih pravila igre čija se vrijednost još ne može u potpunosti utvrditi. Neki se pribojavaju najgoreg, odnosno ugrožavanja napretka dvaju najvažnijih pitanja: kontrole naoružanja s Rusijom i dogovora Izraelaca i Palestinaca. Prvi znak za uzbunu začuo se kad je nedugo nakon objave rezultata u SAD-u međunarodni odbor državnog parlamenta Dume u Rusiji povukao svoju preporuku za ratifikaciju novog sporazuma o strateškom smanjenju naoružanja s Washingtonom.

Do toga je došlo jer mnogi u Rusiji strahuju da republikanci, neki od kojih su se i opirali ovom sporazumu jer smatraju da ograničava američku obranu, sada imaju većinu koja će im omogućiti da blokiraju određene aktivnosti u Senatu te da će na taj način uskratiti Obami ono što se smatralo znatnim postignućem vanjske politike. Strah se proteže i onkraj Rusije. Čak i dok je izražavao vjeru u kontinuitet američke vanjske politike, njemački ministar za vanjske poslove Guido Westerwelle pozvao je novoizabrane zakonodavce da podrže smanjenje nuklearnog naoružanja i usprotive se onomu što je nazvao “američkim unilateralizmom sličnom onomu kojemu smo svjedočili za vrijeme prethodne administracije predsjednika Busha”. Mnogi predviđaju jednakodalekosežan i sveobuhvatan obrat i na Bliskom istoku, odnosno da će izraelska desničarska vlada doći u mogućnost da se nastavi opirati pritiscima da prekine sa širenjem na naselja Zapadne obale. “U golemom priljevu novoizabranih zastupnika i senatora u Washington nalaze se i deseci odanih prijatelja Izraela koji će stati na kraj dosljedno neizvjesnoj, a katkad i opasnoj politici Obame u posljednje dvije godine”, tvrdi Danny Danon, pravni stručnjak iz desničarske stranke Likud premijera Benjamina Netanyahua. No dokaz će se doslovno naći na tlu. “Sada počinje prava igra, a njezino ime je Palestina”, izjavio je Ari Shavit, kolumnist izraelskih novina Haaretz. Jedino stvaranje “održive” palestinske države unutar godinu dana “može razvedriti Obamine liberale i odvratiti ih od puta prema samosažaljenju”. Naravno, odnos Washingtona i Izraela ima mnogo šire regionalne posljedice, osobito glede Irana, gdje neki komentatori zbivanja iznose mišljenje da će utjecaj svadljivijega Kongresa narušiti ionako krhki transatlantski konsenzus o diplomaciji i sankcijama.

Alan Cowell