Vuna iz tvornice Carlo Barbera prolazi proces od 15 koraka kojega vlasnik Luciano Barbera naziva “oplemenjivanjem tkanine”. Bilo kakvo preskakanje koraka naštetilo bi “preformansama” tkanine, kaze Barbera koji je tvornicu nazvao po svom 99godisnjem djedu.

Kao što ćc vam potvrditi poznavatelji modnog svijeta, vuna i kašmir proizvedeni u ovom pogonu doista se mogu opisati kao da posjeduju visoke preformanse i medu najfinijima su u cijelom svijetu, a kupuju ih na descci luksuznih marki kao što su Armani, Zegna i Ralph Lauren. U drugu ruku, financijska izvedba tvornice koje proizvodi ovu tkaninu nijetakosjajna. Baš kao i većina talijanskog gospodarstva, i tvornica Carlo Barbera bori se za život i to iz razloga, smatraju akademici, koji govore gotovo sve što trebati znati o talijanskim boljkama. Otkad je započela europska gospodarska kriza, Italija se redovito pojavljuje na neformalnom popisu “Država koje zabrinjavaju Europu”. Talijanske financije nisu nepouzdane poput grčkih, portugalskih ili irskih jer je ona mnogo veća; talijansko gospodarstvo sedmo je po veličini u svijetu. No, njegove su nevolje zato i mnogo strašnije. Prema nedavnom izvještaju europske bankarske grupacije UniCredit, Italija je “određujuči čimbenik” u krizi, “najveća od svih ranjivih zemalja i najranjivija od velikih”. Ako proučite financijske brojke, pronaći ćete simptome nevolje koji neugodno podsjećaju na Grčku. No, čim zagrebete ispod površine, sličnosti se gube.

Za razliku od Grka, Talijani su rođeni štediše, a većina talijanskog duga u posjedu je samih Talijana. U biti je Italija dužna vlastitim građanima. Poput Italije, i Barbera je zabrinut zbog dugova jer vjerovnicima duguje oko 5,8 milijuna dolara. A narudžbe presušuju. Barberina tvrtka dugo je bila maleni, usko specijalizirani igrač, obitelj kojoj se obraćaju vrhunski dizajneri prilikom sastavljanja najveličanstvenijih kolekcija. Međutim, prodaja odjeće marke Luciano Barbera i tkanine Carlo Barbera posljednjih je godina drastično opala. Krajem 1990.ih, tvornica je bilježila rekordnu godišnju prodaju od oko 15,5 milijuna dolara, priča Barbera. Prošle godine ta brojka nije iznosila ni polovicu toga. Dok opisuje probleme svog poduzeća, Barbera se usredotočuje na jedno pitanje: marku “Made in Italy”. Priča da je u prošlom desetljeću sve veći broj dizajnera počeo kupovati jeftiniju tkaninu u Kini, Bugarskoj i drugdje čime je osakatio odjevne predmete marke “Made in Italy”, premda se ta odjeća šiva samo ovdje. Sve donedavno nije bilo pravila o tome što zapravo podrazumijeva natpis “Made in Italy”, ali to će se promijeniti u listopadu kad na snagu stupi novi zakon prema kojemu se odjevni predmet smatra proizvedenim u Italiji ukoliko se bar dvije faze proizvodnje (ukupno postoje četiri) odvijaju u Italiji. Za Barberu, to je nečuveno. Tvrdi da će taj zakon uništiti nacionalni brend. Etiketa je tek jedna od brojnih prepreka koje stoje između Barbere i profitabilnosti. Da bismo razumjeli zašto njegova tvornica, kao i veći dio talijanskog gospodarstva stagnira ili opada, moramo poznavati osnove geopolitičke povijesti i sagledati ovdašnju jedinstvenu i neobičnu poslovnu kulturu. Nju u velikom dijelu određuje duboko usađeno nepovjerenje, ne samo prema vladi, već i bilo kome tko nije član uže obitelji, kao i raširena averzija prema riziku i razvoju. Zbog toga su domaći ekonomisti zabrinuti ne zbog naglog fijaska, već više zbog postepenog i polaganog pada. “Tržišna ekonomija ove zemlje nema smisla”, smatra carlo Altomonte, ekonomist pri milanskom sveučilištu Bocconi. “Ovdje se susrećemo s nevjerojatnim strahom od konkurencije.”

Prosječna cijena tkanine proizvedene u tvornici Carlo Barbera iznosi, ugrubo, 41 euro po metru, što je gotovo dvostruko više od cijene konkurenata iz Bielle, gradića u podnožju Alpa koji je stoljećima poznat kao tekstilno središte. Problem leži u tome da je sve manje dizajnera spremno platiti toliku naknadu, a tvornice drugih zemalja kopiraju Barberine metode, uz rezultate koji možda nisu jednako dobri, ali stoje tek djelić njegove cijene. Barbera kaže da nije zabrinut zbog globalizacije. Po njegovu mišljenju, Italija ne može konkurirati po pitanju nekvalificirane radne snage i ne bi se trebala ni truditi. “Ali ja kažem da Italija sa svojih 20 milijuna radnika može postati svjetski butik.” Dodaje da se to nikada neće dogoditi ako dizajneri mogu kupiti tkaninu u inozemstvu te na nju staviti etiketu “Made in Italy”. Ekonomisti kažu da je briga oko etiketiranja nepotrebna. Oni vide zemlju s uslužnim sektorom kojim dominiraju cehovi, koji ne samo što prenaplaćuju već i podižu prepreke koje sprječavaju ulazak milijunima ljudi koji traže poslove u proizvodnji, a koji bi mogli raditi i kao, primjerice, vozači taksija. Sklerotično tržište rada glavni je razlog zašto je talijansko gospodarstvo u prošlom desetljeću bilo toliko uspavano i raslo mnogo sporije od svojih europskih kolega. Ne pomažu tu ni plašljivi poduzetnici. Ni politički sustav u raljama starijih glasača koji samo žele zadržati ono što imaju, čak i ako to osudi naciju na godine stagnacije. Ni društvo iz kojega najbolji i najpametniji odlaze, a ne zamjenjuju ih imigranti jer Italija ne može ponuditi uvjete društvene mobilnosti i napretka u statusu. Napovjerljivost Talijana prema vanobiteljskim institucijama objašnjava zašto mnogi ovdje više brinu o tome da zaštite ono što imaju nego o načinima kako povećati svoje bogatstvo. Primarni cilj mnogih poduzetnika nije rast, već to da zadrže posao unutar obitelji. I sam Barbera surađuje s bankom koja će mu pomoći u otplati duga vjerovnicima, a i smanjio je popis ljudi na platnom spisku. Najbolje od svega, misli da je pronašao veliku skupinu novih kupaca na najnevjerojatnijem mjestu: u Kini. U međuvremenu, nastavlja borbu protiv zakona “Made in Italy”, te se nada da će ga srušiti presudom Europske Komisije. Do tada će odjevni predmeti iz kolekcije koja nosi njegovo ime biti obilježeni etiketom “Potpuno proizvedeno u Italiji”.

David Segal