Sve do prije nekoliko tjedana, svi putnici koji su sletjeli u međunarodnu zračnu luku Aden Abdulle u Mogadišu dobili su jedva čitki formular na kojemu su trebali napisati svoje ime, adresu i kalibar oružja. Više ne. Sada se putnicima daje novi žuti formular dobrodošlice na kojemu se uopće ne spominje oružje, ali navodi se nekoliko razloga posjeta, među kojima je i nova kategorija – odmor.

Vani, na ulicama Mogadiša, lupanje koje se izjutra čuje više nije rešetanje strojnica već zvuk čekića. Posvuda se gradi, nove bolnice, nove kuće, nove radnje, hotel na šest katova, pa čak i sportski barovi. Ličioci ponovno liče, a somalski pjevači upravo su održali prvi koncert u više od dvadeset godina u Nacionalnom kazalištu, koje je prije služilo kao oružarnica, a zatim toalet. Somalski glavni grad Mogadišu, koji je nakon 21 godine građanskog rata ostao u ruševinama, danas se na velika vrata vraća iz mrtvih. Pobunjenička skupina Shabab koja je svima utjeravala strah u kosti i kontrolirala veći dio zemlje, u kolovozu se povukla iz ovoga grada i otad je pod opsadom postrojbi Afričke unije, Kenije, Etiopije i niza lokalnih paravojski. Naravno, pred ovim gradom, kao i ostatkom Somalije dug je put. Bombaši samoubojice nedavno su napali Nacionalno kazalište i ulaz u predsjedničku palaču, a zalutala granata pala je u izbjeglički logor i usmrtila šest osoba. Nekoliko vojnih diktatora i dalje vreba iz prikrajka, a u nekim četvrtima pojavile su se gerilske postrojbe proizašle iz klanova. No stanovnici imaju osjećaj da je sada došao pravi trenutak i pokušavaju ga maksimalno iskoristiti. U posljednjih šest mjeseci u grad se vratilo preko 300.000 stanovnika, tvrde u lokalnim humanitarnim udrugama. Gospodarski procvat potaknut infuzijom desetaka milijuna dolara, uglavnom od Somalaca koji se mahom vraćaju kući iz inozemstva, osigurava na tisuće novih radnih mjesta koja privlače mladiće željne razvojačenja i umorne od ubojstava. Sada je u glavnom gradu ostala samo još jedna supersila, Afrička unija sa 10.000 vojnika (uskoro će ih biti 17.000), tenkovima, topništvom i nosačima, dok grad uživa u najduljem razdoblju mira od 1991. “Uskrsnuli smo”, smiješi se od uha do uha Omar Osman, somalskoamerički programer koji je radio za Delta Air Lines u Atlanti i upravo se vratio ovamo. “Nazovimo ovaj program Somalija 2.0.”

Poduzetnici
Po cijelom gradu ljudi koji nemaju nikakve veze jedni s drugima i koji pripadaju potpuno različitim životnim sferama opisuju jedan isti osjećaj, nadu. Osjeti se to i na ribarnici u Mogadišu. Nalet ljudi koji se vraćaju u grad kao i otvaranje novih restorana i hotela polako povisuje cijenu ribe, koja je danas porasla na 2 dolara sa 50 centi po kilogramu otprije nekoliko godina. Prostorija je prepuna ljudi, muhe su posvuda, a pod je ljepljiv od guste, crne krvi. “Četiri milijuna!”, izvikuje Mohammed Sheik Nur Taatey, dok maše četirima punašnim prstima. “Daj mi četiri milijuna. Ne uzimam ni šiling manje od toga.” Taatey (38) je trgovac ribom koji upravlja dnevnim ulovom i preprodaje ga kupcima na veliko. U posljednjih nekoliko mjeseci njegovi osobni prihodi vrtoglavo su porasli. “Oh, pogledajte, morski pas!”, oduševljeno viče Taatey na lošem engleskom dok ekipa ribara vuče morskog psa od 180 kilograma. Smjesta ga prodaje za 600 dolara. Nekoliko minuta kasnije, s gomilom somalskih šilinga u rukama i potpuno znojan kaže: “Ovo su najbolji dani mojega života.” Toga dana je zaradio 27 dolara.Zbog ovog uskrsnuća Somalci poput Libana Egala vraćaju se u domovinu. Dok je njegov rodni grad bio u kaosu, Egal je predsjedao malenim carstvom ureda za unovčavanje čekova i restorana s prženom piletinom u Baltimoreu u Marylandu. Sada otvara Prvu somalsku banku, jednu od prvih pravih komercijalnih banaka u Somaliji. Kaže da je ovo pravi trenutak, da nije ni prerano ni prekasno za ulaganje u Somaliju jer se stanje sigurnosti drastično popravilo, a porezi su još uvijek niski. “Požurio sam se s uvozom nekih stvari”, dodao je Egal (42) potapšavši satelitski tanjur vrijedan 115.000 dolara za kojega je platio samo 900 dolara carinske pristojbe. “Situacija se mijenja iz trena u tren.”

Umjetnik
Vrijednost somalskog šilinga vrtoglavo raste, sa 33.000 šilinga za dolar prije šest mjeseci na 20.000 danas. Cijene nekretnina također su se vinule u neviđene visine jer se nakon dvadesetogodišnjeg zatišja međunarodne organizacije ponovno vraćaju u Mogadišu. Koliko god ono bilo nesavršeno, opisano uskrsnuće osjeća se i u umjetničkom djelovanju. Visoki i mršavi umjetnik Abdullah Abdirahman Abdullah Alif i dalje dobiva prijetnje smrću zbog satiričnih ilustracija koje crta. “Ali bar imam posao”, sretan je. “Osobno smatram da smo u tranziciji”, a njegov stav dokazuje i trometarsko slikarsko platno. U sredini slike stoji tinejdžer, napola kostur, koji u jednoj ruci drži golubicu, a u drugoj pušku. Iza njega su dva potpuno suprotna prikaza budućnosti – plodna polja, sočne dinje i prelijepe građevine te plamen, grobovi, lešinari i požari. “Namjerno smo ovo napravili vrlo jednostavno”, objašnjava četrdesetogodišnji Alif. “Ovaj mladić predstavlja kralježnicu našega društva. Želimo da drugi mladići vide ovo i shvate da je pred njima izbor, mir ili smrt i razaranje.”Alif pripada skupini umjetnika koji su izašli u javnost nakon godina skrivanja i koje je jedna somalska neprofitna organizacija za dobru plaću od 400 dolara mjesečno unajmila da izrađuju goleme slike koje promiču mir. Skupine glazbenika okupljaju se tijekom poslijepodneva i improviziraju. Melodija ječi, oni u ritmu njišu glavama. Žene puše cigarete i žvaču khat. Za vrijeme vladavine Shababa, za takvo nešto bile bi kažnjene smrću. “Korak po korak po korak po korak”, osmjehuje se Alif.

Policajka
Napredak Mogadiša ovisi o jednoj temeljnoj ali teškom mukom izvojevanoj stvari – sigurnosti. A tu u priču ulaze policajci poput Khadije Hajji Diriye. Khadija (35) ulazi u policijsku postaju Waberi, a kolega joj dodaje AK47. “Nekada se Shabab nalazio na suprotnoj strani ulice, a ja sam neprestano pucala”, priča Khadija sa sjajem u oku. Abdi Ismail Smatar, somalskoamerički profesor zemljopisa, smatra da je preokret Mogadiša već otpočeo te da “sve ovisi o institucijama” poput policije. “Privatni sektor može nas pogurati, ali sve nakon toga ovisi o tipovima na brdu”, objašnjava.No ti tipovi na brdu, pod čime se misli na Villu Somaliju, predsjedničku palaču na brdu ponad grada, i dalje se doimaju nefunkcionalni kao i uvijek. Dvojica se prepiru oko mjesta predsjednika parlamenta, što je paraliziralo donošenje novih zakona, a milijuni dolara su nestali, otkrio je nedavno jedan bivši vladin dužnosnik. Stoga nije nikakvo iznenađenje što najvažniji vladini zaposlenici nerijetko ne dobivaju plaću. Khadija bi trebala zarađivati oko 100 dolara mjesečno, no kaže da je to prava rijetkost. Ne odustaje od posla jer je domoljub. “Godine 1991., nakon pada vlade, bila je najgori dio mog života”, priča. “Kako da onda sada odustanem? Osjećam kako se stvara nova vlada.”

Ubojica
U istom gradu kao Khadija živi i Abdul Kader, koji je nekada pratio policijske službenike, vladine dužnosnike, intelektualce te tu i tamo kojega religioznog šeika. Pripadao je Amneeyatu, Shababovoj tajnoj policiji, u biti odredu ubojica. Abdul Kader, koji nas je zamolio da mu ne otkrivamo prezime, tvrdi da je sudjelovao u preko 50 ubojstava i atentata. “Mnogi su me ljudi preklinjali za život”, kaže.Prvi put se priključio paravojsci prije šest godina, kad mu je bilo dvadeset. Priznaje da je nakon nekog vremena otupio na oduzimanje nečijeg života, ali da je shvatio da Shabab gubi bitku protiv “ostalih snaga”. Prebjegao je prije nekoliko mjeseci, no i dalje se neprestano osvrće u strahu da će spaziti nekog bivšeg suradnika. Kao i mnogi drugi bivši pripadnici paravojske, doima se izgubljeno. “Samo želim normalan posao”, kaže. Na primjer? Nekoliko sekundi razmišlja, pa odgovara: “Kao vozač bih bio potpuno sretan”.

Jeffrey Gettleman

Snaga malih tvrtki

“Mali hvataju korak s velikima: presudna postaje brzina, ne veličina”

Novitet u SUV segmentu

Na tržište stiže kompaktni SUV koji spaja funkcionalnost, tehnologiju i novi životni stil