Ovogodišnji ustanci i revolucije u arapskom svijetu doveli su aktiviste koji su marširali pod zastavom islama na sam rub obračuna za kojeg se već desetljećima znalo da je neminovan.A izgledi promjene vlasti diljem te regije potaknuli su rasprave o tome koji bi oblik novi politički poredak trebao preuzeti.

Mnogi vjeruju da se najvažnije borbe u tom pogledu neće voditi između islamista i sekularista, već između samih islamista, te da će se purtianci postaviti protiv onih liberalnijih.“To je borba budućnosti”, rekao je Azzam Tamimi, akademik i pisac biografije o tuniskom islamistu Rachidu Ghannouchiju, za čiju stranku Enhadu se očekuje da će pobijediti na ovomjesečnim izborima na kojima se bira sastav parlamenta koji će izraditi ustav.“Prava borba budućnosti vodit će se kako bi se odredilo tko je sposoban ispuniti želje pobožne javnosti. U pitanju će biti tko je veći islamist, a ne tko je sekularist, a tko islamist.”Ovako dramatičan trenutak neviđen je u arapskom svijetu. Autokracije krahiraju, najednom žive stranke počinju graditi novi poredak, a sve to otpočinje s izborima u Tunisu te se nastavlja s egipatskim izborima u studenom.U središtu javne rasprave nalazi se nova vrsta političara koji je izrastao iz islamističkog okružja, ali prihvaća u suštini sekularnu državu, što je struja koji su neki stručnjaci već odredili kao “postislamističku”. Najistaknutiji primjer toga je Stranka pravde i razvoja turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, čiji intelektualci spominju zajednička iskustva i baštinu s mlađim članovima egipatskog Muslimanskog bratstva te tuniskom Enhadom. Ghannouchi je natuknuo i postojanje zajedničke ambicije, odnosno onoga za što neki tvrde da je Erdoganova stranka već uspjela postići – bogatu, demokratsku muslimansku državu, na čijem je čelu stranka koja je istinski religiozna, ali djeluje unutar sustava koji štiti prava i slobode.

Najvažniji islamistički politički vođa u Libiji, Ali Sallabi, navodi Ghannouchija kao uzor. Abdel Moneim Abou el-Fotouh, bivši predsjednik Muslimanskog bratstva koji se u Egiptu kandidirao za predsjednika, podržao je stav nekoliko ekstremnih stranaka te sada tvrdi da bi država trebala izbjegavati tumačenje i provođenje islamskog zakona.Među aktivistima u Siriji još bjesne rasprave o tome treba li nakon pada diktature Bashar al-Assada uslijediti civilna ili islamistička država. Pojava salafista u Egiptu, Tunisu i Siriji, najnefleksibilnije struje političkog islama, jedan je od najzapanjujućih događaja u tim državama. (“Kuran je naš ustav”, jedna je od njihovih glavnih uzrečica.)No, kad je Erdogan izrazio nadu da će se “u Egiptu uspostaviti sekularna država”, misleći time, kako je kasnije objasnio, država odvojena od bilo koje religije, vođe Muslimanskog bratstva smjesta su pobjesnile i ustvrdile da Erdoganova Turska ne nudi nikakav model ni za Egipat, ni za njegove islamiste.“Je li demokracija doista glas većine?”, zapitao se Mohammed Nadi, 26-godišnji student na nedavnom prosvjedu salafista u Kairu. “Mi islamisti smo većina. Zašto nam žele nametnuti gledište manjine – liberala i sekularista? Objasnite mi to.”

Anthony Shadid i David D. Kirkpatrick; Heba Afify doprinjela izvještaju iz Kaira