Nakon 30 godina, prošli mjesec vratio sam se živjeti u Englesku. Kišilo je. Televizijski prognostičar je ispred karte prekrivene tamnim oblacima najavio “sunčana razdoblja” u sljedeća 24 sata.

To me strmoglavo vratilo u prošlost.Sunčana razdoblja! Taj izraz nisam čuo jako dugo, ali kao da mi je urastao u kosti. Da, ti sunčani trenuci koji se probijaju kroz oblake tako tipični za Veliku Britaniju, gdje se vjetar rijetko stišava i nešto uvijek kapa. U ovom značenju “razdoblje” podrazumijeva period od otprilike četiri minute, što je nešto kraće od druge varijante, odnosno “sunčanih intervala”, koji obično traju i do pola sata.Flegmatični nazori Britanaca dobro su poznati, a vjerojatno imaju veće s tisućljetnom monarhijom koliko i s nestabilnim vremenom. Upitao sam prijatelja što misli o klimatskim promjenama. Teško je reći, odgovorio je, budući da se klima ovdje mijenja svakih deset minuta. Ali, sigurno se osjeti globalno zatopljenje? “Naravno! Pa, imamo centralno grijanje još od 1970-ih! ”Ova je nacija puno toga prošla. Britancima je dovitljivost najbolji odgovor na hirovitost života. Carstvo je došlo i prošlo, kao i “Cool Britannia” Tonyja Blaira. Ono što je ostalo jest zadužena država kojoj je puna kapa londonskih bogatih bankara i nervoze zbog rezanja proračuna. Prije no što se pozabavim politikom, samo riječ o engleskom jeziku. Londonski govor razlikuje se on newyorškog. Neki dan, kad sam pitao gdje se nalazi poštanski pretinac samo su me blijedo pogledali. Da, pokazao sam im pismo, poštanski pretinac. “O, mislite pretinac za pisma.”Da, valjda sam to mislio. Bez brige, “riješeno”, što bi se reklo na dobrom starom britanskom. Ali stvari su se uskoro ponovno zamrsile. Provezao sam se pored mehaničarske radionice za promjenu guma, što je izazvalo eksploziju mog sina tinejdžera. “Oni stvaro pišu guma (”tire“) s ipsilonom, zar ne?” Da, priznao sam. A kad traže bijelu kavu, žele kavu s mlijekom.Do nerazumijevanja dolazi zbog tisuću takvih sitnih razlika, pa možda i nije toliko iznenađenje da su odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije zahladili.

Usprkos činjenici da obje imaju svježe vođe od kojih četrdesetak godina, obje se suočavaju s mamurlukom nakon procvata hipoteka na temelju vrijednosnica, obje imaju preveliki deficit i trebaju jedna drugu da bi se suočile sa svijetom u kojem se mijenjaju odnosi snaga. Ako ništa drugo, Velika Britanija, koja je nekoć težila tomu da postane Grčka američkom Rimu, odnosno željela civilizirati novu veliku silu, sada bi mogla ponuditi savjet Sjedinjenim Američkim Državama kako prijeći s dominacije na suradnju među jednakima, kao u britanskom Commonwealthu. No, Barack Obama nije Bill Clinton, koji je studirao na Oxfordu. Nije čak ni George W. Bush, koji je disao s cijelim Atlantikom zahvaljujući tome što mu je otac bio predsjednik za vrijeme Hladnog Rata. A nije ni Ronald Reagan, čiji je ideološki brak s Margaret Thatcher bio vrtoglavo intenzivan. Ne, Obama je usmjeren na Aziju, a i njegovi gospodarski savjetnici govore mu da je brzo rastuća Azija glavno pitanje. “Posebna veza” Amerike i Britanije postala je poprilično obična. Šteta. Zapadno savezništvo je važno. Ako London i Washington ne mogu pronaći zajednički jezik, svijet će postati nestabilniji. Novi britanski premijer David Cameron je pragmatičar. Privlači ga umjerena vanjska politika stila torijevskog vođe iz nekog drugog doba, Harolda Macmillana. On Britaniju vidi kao most između Sjedinjenih Američkih Država i Europske Unije, ali za to mu treba i Obamino sudjelovanje. Britanski “sunčani intervali” na svjetskoj pozornici nestali su prije nekoliko desetljeća. I američki će isto tako nestati. Rim je pao usprkos mudrom Ciceronovom savjetu: “Ne oklijevajte ni trenutka svim se snagama boriti za očuvanje rimskog imena, za sigurnost naših saveznika, naših bogatstava te sudbinu nebrojenih građana.” Washington, u raskolu zbog procvata Kine, sada treba sve svoje prijatelje, čak i one sa sporo rastućeg i vjetrovitog zapadnog ruba Euroazije.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com