Ako se nešto značajno i neočekivano ne dogodi, 2011. godinu provest ćemo u raspravi o veličini vlade. Republikanci će se na velik sustav obrušiti jer promiču smanjenje troškova, a demokrati će skočiti u obranu programa na saveznoj razini.

Pitanje je sporno, ali nadam se da nisam neumjesan kad kažem da je rasprava o tome zapravo nebitna. Na sudbinu nacije ne utječe udio potrošnje savezne vlade u bruto domaćem proizvodu, već narav i ponašanje građana. Nije bitno pitanje hoće li savezna vlada posegnuti za 19 ili 23 posto državnog novca, već hoće li vlada utjecati na život svojih građana? Bilo je slučajeva kad je djelovanje vlade potaknulo pozitivno ponašanje, naprimjer u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom Drugog svjetskog rata, ali i onih kad se vlada odala ugađanju vlastitim željama i neodgovornom ponašanju, kao u današnjoj Grčkoj. Bilo je malih vlada koje su razvijale društveno i poslovno okružje i onih koje su se osule u bezvlađu, korupciji i nepovjerenju. Veličina vlade ne odaje ono bitno, a to je društveni i moralni cilj njezina djelovanja. Možda se to odgovornima za proračun i političkim tehničarima ne sviđa, ali najvažnije su ipak vrijednosti koje su ugrađene u tu politiku. Najbolja mjera vlade nije veličina nego svojevrstan test sposobnosti. Može li određena politika potaknuti razvoj energetike, vještina, društvene mobilnosti i promijeniti život građana? Amerika je dosad imala koristi od politika koje su s uspjehom položile ovaj test, naprimjer Zakon o naseljavanju i Zakon o reintegraciji veterana. No, povremeno je vlada pokretala programe koji su pali na testu. Socijalna politika šezdesetih godina prošlog stoljeća ljudima je davala novac, a nije zauzvrat tražila radnu i osobnu odgovornost pa je vrlo brzo doživjela kraj. Socijalnu reformu devedesetih je godina provodila velika i nametljiva vlada, no posao su uspješno obavili jer su djelovali u skladu s američkim vrijednostima koje nagrađuju trud. U proteklih nekoliko desetljeća Amerikanci su ratovali na političkoj fronti kao da je jedino bitno koliko se novca sprema u saveznu riznicu. Vodila se borba oko “suzbijanja vlade” i “porasta profita”, a usred tog ludila čitavo je društvo pretrpjelo gubitak vrijednosti što gotovo nitko nije primijetio dok već nije bilo prekasno. Poslovni sektor i vlada počeli su davati prednost potrošnji i kratkoročnoj ugodi te zanemarivati ulaganja i dugoročni rast. Ne radi se o tome da vlada kvari kapitalizam ili obrnuto.

Vlada je udarila temelje socijalnoj državi koja, kako je istaknuo Matthew Continetti iz časopisa The Weekly Standard, ulaže golema sredstva u potrošnju (zdravstveno osiguranje za stariju populaciju i socijalno ugrožene skupine, socijalna davanja, kamate na dug), a znatno manje na ulaganja u obrazovanje, istraživanje i infrastrukturu, dok istovremeno gomila dug budućim generacijama. Istovremeno privatni sektor potiče značajan porast duga pojedinca kako bi pothranio potrošački začarani krug. Geniji idu za financijama, a ne u industriju. Ako želimo preusmjeriti lavinu, trebalo bi test sposobnosti vratiti u žarište politike. Državi bi to pomoglo da se usmjeri na ključni izazov, a to je odmicanje od potrošačkog gospodarstva koje se temelji na zadovoljavanju neposrednih potreba i kretanje prema gospodarstvu koje njeguje ravnotežu ulaganja i potrošnje. Usto, moglo bi stati na kraj rovovskoj borbi liberala koji se bore za velik sustav i konzervativaca koji se zalažu za malu vladu. Kad bi se promijenila rasprava oko ciljeva, dvije se suprotstavljene strane ne bi pomirile. Demokrati i republikanci ne slažu se oko temelja produktivnog gospodarstva, no barem bi olakšalo politički dijalog. U sastavljanju proračuna republikanci bi se mogli zalagati za one elemente koje smatraju ključnima u ostvarivanju produktivnosti i mobilnosti. Takvi su, naprimjer, poticaji za građane da spremnije preuzmu rizik i sloboda u prilagođavanju inozemnoj konkurenciji: jednostavnija porezna politika s nižim stopama za poslovna tijela, manji teret duga, predvidiva regulativa i lakše ostvariva prava na povlastice. Demokrati bi se, pak, mogli zalagati za one elemente koji oni smatraju ključnima u ostvarivanju produktivnosti i mobilnosti. Između ostalog, to bi značilo da svakome treba omogućiti alate za ostvarivanje konkurentskog položaja: obrazovanje u ranom djetinjstvu, infrastrukturni programi otvaranja radnih mjeta, useljenička politika koja posebno njeguje talente i poticaji za inovacije na području energetike. Ta su dva politička plana u napetom odnosu, no nisu proturječna. Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa sadašnjim trenutkom jest to što je sve otvoreno. Okruženi smo tisućama prijedloga novih politika, zahvaljujući raznim odborima za deficit i tvorcima politike. Dok stranke omjeravaju snage oko granice duga i ostalog, trebalo bi biti moguće spojiti oba plana djelovanja u jedan koji će smanjiti potrošnju i olakšati ulaganja. Koliko će vlada biti velika? To je sporedna stvar. Ako politika jamči razvoj sposobnosti, trebali bismo je prihvatiti. Ako zanemaruje aspekt ulaganja, trebamo biti sumnjičavi. Najvažnija je kvaliteta, a ne kvantiteta.

David Brooks