Kad sam nedavno boravio u Južnoafričkoj Republici, posjetio sam židovsko groblje u predgrađu Johannesburga. Bilo je to savršeno zimsko jutro na visoravni, mirno i prepuno svjetla.

Na zidu ispod borova nalazi se ploča u spomen moje majke, koja je ovdje rođena 1929. godine, a preminula 1999. u Londonu. U Africi se smatra da je vaša zemlja ono mjesto gdje su vam sahranjeni preci. Prema tom principu mislim da je ispravno da sjećanje na moju majku bude u Johannesburgu. Roditelji su joj pokopani na tom groblju, kao i djed Isaac Michel, koji je 1927. godine bio jedan od osnivača prvog lanca robnih kuća OK Bazaars. Imam njegovu fotografiju – brada strši, odijelo besprijekorno ispeglano, u pravoj tajkunskoj pozi: južnoafrički Henry Ford. Bogatstva dolaze i odlaze. Njegovo je otišlo, no to je druga priča. Mnogo prije nego što se to dogodilo moja je majka uživala u plodovima Isaacova poduzetništva (njegovu su vilu u Johannesburgu nazivali Chateau Michel), dok je ljubav mladog liječnika, moga oca, nije izvukla iz udobne čahure u hladni poslijeratni London, u kojem su redukcije i ograničen pristup toploj vodi bili svakodnevna stvar. Snašla se što je najbolje mogla. Dolazak u potpuno drukčiju sredinu je težak. Na površini je njezin život u Engleskoj djelovao solidno, no u dubini duše čežnja za afričkim suncem i svjetlom nije jenjavala. Prezirala je vlagu. Njezin je teren bio onaj na kojem raste avokado i jakaranda, obavijen suhim toplim zrakom. Potkraj života sve je više vremena provodila u Južnoafričkoj Republici. Bio je to dom njezine duše i još jedan razlog zašto je ploča ovdje, a ne u Londonu. Što je dom? Robertu Frostu “dom je mjesto u koje te prime kad onamo pođeš”. To je nešto “što nekako ne moraš zaslužiti”. Moja je majka znala da će je Južna Afrika uvijek primiti. Možete desetljećima negdje živjeti, a da ipak u svome srcu znate da je to samo taborište ili prenoćište, mjesto odvojeno od kolektivne sudbine nacionalnog pripadanja. Danas milijuni diljem svijeta borave negdje drugdje i sanjaju o povratku. I obrnuto je moguće – katkad u kratkom vremenu možete negdje stvoriti dom, a to će vam se mjesto doimati kao otkriće.

No takva je situacija rjeđa od čeznutljivog izgnanstva. Tijekom boravka u Južnoafričkoj Republici pročitao sam do kraja izvrsnu knjigu Christophera de Bellaiguea “Zemlja pobunjenika” (“Rebel Land”). Radnja se odvija u problematičnom provincijskom gradiću u Turskoj, a govori o boli koju “brojne dijaspore” trpe zbog tih nevolja. Autoru romana, koji je inače dugogodišnja lutalica, poznata je ta vrsta otuđenja. Njegova majka, koja se iz Kanade odselila u Englesku, “nije nikad znala kamo pripada”. Ballaigue piše: “Nakon što je otišla u smrt svojom rukom, kad mi je bilo trinaest godina, dok sam gradio uspomenu o njoj i čak je pretvarao u mučenicu, počeo sam prezirati njezine korijene. Na neki iskrivljen način osjećao sam da su pridonijeli njezinoj smrti.” To me potreslo i vratilo u sjećanje na oproštajnu poruku koju je moja majka ostavila 25. srpnja 1978. godine: “Kao da sam se pretvorila u kamen. Ne mogu se uživjeti, ne mogu komunicirati niti više trpjeti bol i jad koje donosim najmilijima… Trenutno me preplavljuje jedino osjećaj mržnje prema sebi. Istinski volim svoju obitelj i drage prijatelje, ali ne mogu više ovako.” Moja je majka preživjela taj čin, isključivo čudom. Međutim, bipolarnost koja ju je dovela do toga da pokuša sebi oduzeti život toga dana, a to će se poslije pokazati kao prvi i najozbiljniji u nizu pokušaja, nikad nije prestala prijetiti. Od tog je dana njezina volja za životom bila u najboljem slučaju povremena. Nakon godina lutanja konačno sam pronašao dom u New Yorku. Dok sam stajao na groblju, osjećajući prohladni vjetrić i pogledavajući na savršeno vedro nebo, promatrao sam grob pradjeda Isaaca koji je u Južnoafričku Republiku došao kao dječak iz Litve i razmišljao o tom depresivnom obiteljskom genu koji se premješta različitim kontinentima. Razmišljao sam o emotivnim vezama, kostima predaka i ljepoti svijeta.

Roger Cohen

Komentirajte na intelligence@nytimes.com