Toor Jan, koji je ovdje donedavno ubijao američke i kanadske vojnike, ne traži puno od afganistanske vlade. Samo dom. I posao. Eh, da, i osam čuvara. A čuvari mu svakako trebaju: jedan je od rijetkih talibanskih zapovjednika koji su prešli na drugu stranu i sad je i sam postao meta. Ovaj je visoki, vitki i bradati dvadesetosmogodišnjak pristao na intervju, koje vrlo rijetko daje, i s tugom u glasu progovorio o svemu što je činio.

Toorov je primjer jedna od uspješnih priča najvećeg i najskupljeg vladinog mirovnog programa, kojim vlada želi talibane privući na svoju stranu te oslabiti moć pobunjeničkih snaga. “Kad sam odlučio prijeći na drugu stranu, već mi je bilo dosta borbe”, rekao je. “Ne mogu više ni pritisnuti okidač. Dosta mi je.” Njegova priča budi nadu u uspjeh vladina plana za reintegraciju talibana u afganistansko društvo, ali također je i rijetka. Od 1700 talibana koji su se u posljednjih deset mjeseci uključili u program, tek je nekolicina visoko pozicioniranih, a čak dvije trećine njih potječe sa sjevera zemlje, gdje je pobunjenički pokret znatno slabije rasprostranjen nego na jugu, kaže general-bojnik Phil Jones, ravnatelj NATO-ve jedinice koja upravlja programom. U program se uključio tek djelić od ukupno 20.000 do čak 40.000 talibanskih pobunjenika, a mnogi od onih koji su iskoristili mogućnost da se priključe programu možda i nisu talibani, već samo imaju oružje. Vođe talibana, koji se uglavnom nalaze u Pakistanu, nisu još prihvatili prijedlog pomirbe. Ministar obrane Robert M. Gates javno je 19. lipnja priznao da su Sjedinjene Američke Države započele preliminarne mirovne pregovore s pripadnicima pobunjeničkog pokreta, ali je također izrazio sumnju u uspjeh pregovora. Drugi diplomati tvrde da veći broj talibana niti ne razmišlja o prelasku na drugu stranu dok se mirovni pregovori ne pokrenu. Međutim, zapadne države polažu puno nade u rehabilitaciju talibanskih boraca. Od ukupno 150 milijuna dolara uloženih u razvoj programa čak 140 milijuna dale su zemlje Zapada, a većinu Sjedinjene Američke Države i Japan.

Talibani koji se uključe u program nekoliko mjeseci primaju određenu svotu novca, a potom ih na korist društvenoj zajednici čeka i zaposlenje. Program je osmišljen tako da se ne ponove greške prijašnjih programa, u koje bi se borci uključili ovisno o smjeni godišnjih doba pa bi se tako zimi uključili u program da dođu do novca, a u proljeće i ljeto ponovno bi se priključili borbi. Generalbojnik Jones kaže da je odaziv manji na jugu i istoku zemlje jer se mnogi borci boje da će se, ako odustanu od borbe, talibani osvetiti njima ili njihovim obiteljima. Osmišljeni su posebni bankovni računi kako bi se pratio tijek novca koji se za provođenje programom uplaćuje guvernerima provincija. Dužnosnici NATO-a i afganistanske vlade također ne mogu potvrditi identitet onih koji se žele priključiti programu. Prema riječima predsjednika ovdašnjeg odbora za mirovne odnose Asadullaha Omerkhela, preko 400 talibana iz provincije Kuduz koji su se u posljednjih nekoliko mjeseci priključili programu vratili su se u svoja sela i osnovali naoružane jedinice “arbakai”. “Mnogi su čak dobili oružje za zaštitu svojih sela nakon što su nas starješine uvjerili u njihovo poštenje i odanost vladi”, kaže Omerkhel. Neke od njih lokalno je stanovništvo optužilo za prisilno oporezivanje, reketiranje i silovanje, pa se nameće pitanje koliko su ih uspješno rehabilitirali.

Toor Jan kaže da je godinu i pol dana razmišljao prije nego što se odlučio povući iz talibanske jedinice kojoj se priključio 2002. godine. Na kraju je, kaže, otišao zato što je u borbi izgubio prijatelje, gledao smrt civila kad su njegovi suborci slučajno detonirali bombe, a u prosincu prošle godine saznao je i da su mu američki vojnici uhvatili brata koji, kaže, ništa loše nije učinio. U program se s još 12 boraca uključio u veljači. Pregovarao je s obavještajnom službom iz Kandahara, koja je pristala njegovim čuvarima plaćati 120 dolara mjesečno, a Tooru 150 dolara, što je uobičajen iznos za talibane koji odluče prijeći na drugu stranu. Trenutno živi u napuštenoj ruskoj vojnoj bazi. Brata su mu oslobodili u travnju pa je Tooru sad puno lakše, ali njegovi suborci i dalje čekaju posao. “Vlada trenutno ne može ispuniti svoja obećanja”, kaže. “Ja sam dobar primjer. U posljednjih pet mjeseci nisam ostvario ništa što su mi obećali – ne primam plaću, nemam sređeno stambeno pitanje. Bivši suborci sad sigurno misle da ništa nisam postigao.”

Alissa J. Rubin