Postoje životinje koje su, prema našim mjerilima, ružne. Znanstvenici danas nastoje otkriti zašto nam se gadi pogled na pojedine životinjske vrste iako nam ne prijete otrovom niti nam pokušavaju oteti hranu.

Jedna od najružnijih je zvjezdasta krtica (Condylura cristata) koja je, prema riječima neuroznanstvenice Nancy Kanwisher s Instituta za tehnologiju u Massachusettsu, “uznemirujuća jer djeluje kao da nema lice”. S druge strane Psychrolutes marcidus, blijedo želatinasto stvorenje iz morskih dubina, ima samo lice koje se s golemom usnom i tužnim izrazom čini kao da se topi. “Imate dojam da biste, kad bi vas dodirnula, dobili u najmanju ruku nekakav osip”, kaže Geoffrey Miller, stručnjak za evolucijsku psihologiju sa Sveučilišta u New Mexicu. Znanstvenici smatraju da analizom onoga što doživljavamo uznemirujućim i bizarnim kod drugih vrsta možemo na nov način promotriti velik broj vizualnih podataka koje prikupljamo u jednome letimičnom pogledu te na antropomorfizaciju vizualne procjene koja otkriva štošta o nama samima. “Nikome zvjezdasta krtica ne bi bila ružna da je ta zvijezda jarko plave boje”, kaže Denis Dutton, profesor filozofije umjetnosti sa Sveučilišta Cantebury u Novom Zelandu. “No sličnost roskastog nosa i ljudskog tkiva uništava naša očekivanja i djeluje kao izopačeno kršenje onog što smatramo idejom o zdravoj ljudskoj koži.” Među najružnijima našli su se i muški dugorepi nosan i južni morski slon zbog obješenih, blago erotiziranih noseva, te šišmiš roda Kerivoula i vampirski šišmiši zbog spljoštenog i prćastog nosa koji naglašava usta puna zubiju oštrih poput sablje. Afrička bradavičasta svinja ima lubanju u obliku trapeza koja izgleda kao da je potekla s Picassove “Guernice”. Znanstvenici koji se bave očuvanjem vrsta tvrde da samo osvješćivanjem predrasuda o estetičnosti možemo te iste predrasude zanemariti dok promatramo koje vrste nužno trebamo proučiti i očuvati. U članku koji je nedavno objavljen u časopisu “Conservation Biology” znanstvenica Morgan Trimble i njezin tim sa Sveučilišta u Pretoriji izvijestili su o otkriću da i znanstvenici, poput svih drugih, radije naginju lijepom. Pregledavajući znanstvene publikacije u razdoblju od 1994. do 2008. godine, istraživački tim pronašao je 1855 članaka o čimpanzama, 1241 o leopardima i 562 članka o lavovima, no samo ih je 14 pisalo o afričkom lamantinu. Kad su je pitali koji je mogući razlog toj nejednakosti, Morgan Trimble je rekla “da se većina ljudi bavi znanošću iz ljubavi, a većina njih voli velike, slatke krznene životinje”. Ili male slatke životinje.

Ljudi i drugi sisavci imaju urođenu sklonost prema dojenačkim osobinama, kao što su razmaknute oči, malen nos i ustašca, a te su osobine toliko univerzalne da pomoću njih možemo objasniti zašto kuje katkad brinu o mačićima, a lavice o malim antilopama. Na prvi pogled stoga “ružnoća može djelovati kao devijacija”, kaže David Perrett, stručnjak za evolucijsku psihologiju sa Sveučilišta St. Andrews u Škotskoj. Dojenče odrasta u zdravo i plodno mlado biće, koje u ljudi ima jasan oblik pravilnih i čvrstih linija, tvrdi Wendy Steiner sa Sveučilišta u Pennsylvaniji. “Životinja kojoj visi koža, koja ima brkove i nema vrat izgledat će kao neki starac koji je prolupao”, nastavlja uz šalu. Što više povezujemo određeni dio tijela životinje sa svojim, skloniji smo zaključku da je ružno. “Možda nam trup slona nije ružan jer nema sličnosti, ali nos majmuna nosana dovoljno je sličan našem nosu da na njega možemo primijeniti ljudske kriterije.” Isto tako ljudi vrlo pomno proučavaju znakove nezdravog stanja drugih ljudi. “Pod tim podrazumijevamo sve što djeluje asimetrično, grubo i nepravilno, koža koja izgleda kao da ima parazite ili tkivo načeto ličinkama, blijeda koža ili žutica”, kaže Miller. Možemo ustvrditi razliku između bolesti koja se razvila i urođene abnormalnosti. Mrlje, otekline i masni dijelovi koji izgledaju kao da su zahvaćeni hrđom “znak su moguće infekcije”, a asimetričnost i prenaglašene, zakržljale crte ili dojam nedovršenosti oblika upućuju na urođenu manu. “Deformiranost nam govori mnogo o tome što može poći po zlu i, suprotno tome, što je pravilan oblik ili funkcija”, nastavlja doktor Miller. “Nije riječ samo o fizičkoj deformiranosti. Možemo misliti da je netko lud jer naglašeno traži pažnju.” S druge strane sklonost prema zahtjevnom, nekonvencionalnom i ružnom često je znak sofisticiranosti i ulaznica u svijet rijetko viđene umjetničke avangarde. “Ljepota se”, kaže Wendy Steiner, “može iskazati i suprotnošću”.

Natalie Angier