Izvozi ili umri!” upozoravali su plakati zaljepljeni na zidove britanskih tvornica nakon Drugog svjetskog rata. U to vrijeme je postojala žurna potreba za slanje robe u inozemstvo. Velika Britanija, koja se zbog rata duboko zadužila, morala se domoći stranih valuta kako bi poduprla funtu u novostvorenom Bretton Woods sustavu valutnih tečajeva.

Ovih dana ne bi trebala postojati toliko žurna potreba da velike izvozne sile – Njemačka, Kina, Japan – budu baš toliko zahvaćene merkantilizmom. Ipak, dok globalna međunarodna trgovina proživljava kolaps pojavljuje se zabrinjavajuće malo znakova da se trgovina restrukturira, a ne samo smanjuje u svojoj trenutačnoj strukturi. Kineski izvoz je u prva dva mjeseca ove godine pao 21,1 posto u odnosu na godinu ranije. No uvoz je pao i brže. Dio smanjenja računa za uvoz odražava pad cijena nafte, jer je Kina veliki kupac goriva. No velik dio pada odražava činjenicu da je, s obzirom da je Kina posljednja postaja za tisuće međunarodnih lanaca nabave, većina njezinog uvoza namjenjena ponovnom izvozu. Veliki dio kineske proizvodnje robi daje veću vrijednost nego sama posljednja faze sastavljanja. Ipak, čak ni to ne znači da je dugo očekivana promjena na ekonomiju orjentiranu prema domaćoj potrošnji jednostavna. I u sofisticiranoj japanskoj ekonomiji, čiji trgovinski viškovi sada napokon nestaju, taj je proces bio spor i bolan. Više su ga pokretali prirodni demografski procesi nego promjene u vladinoj politici ili industrijskoj strategiji. Ponovno uspostavljanje ravnoteže mogže biti bolno. Prema pretpostavkama tradicionalnih ekonomskih modela rad i kapital se mogu bez troškova prebaciti iz jednog sektora u drugi. U stvarnom svijetu to često nije slučaj. Potpuno eliminiranje globalnih neravnoteža u fleksibilnom svijetu u kojemu radnici mogu bez problema promjeniti sektore, a zemlje lako promijeniti ponudu proizvoda koje prodaju na različitim tržištima zahtijevalo bi da se američka ekonomija smanji za bolnih, ali izdrživih 0,4 posto. U nefleksibilnom svijetu, u kojem se radnici ne mogu maknuti iz svojih sektora, a izvoz se prilagođava samo prodavanjem veće ili manje količine iste robe američka ekonomija pada za dva posto. Fleskibilna paradigma je posebno nerealistična u tržištima u razvoju u kojima su tržišta rada i kapitala daleko od punog razvoja – i dalje ih ometa kombinacija političkih miješanja i neravnomjereno razvijene infrastrukture. Ekonomski gledano, restrukturiranje ekonomija predstavlja pravu politiku koja bi se trebala poduzeti. No nitko ne bi smio potcijeniti rizike uključene u prijetnje kineskim izvoznim zonama. Vlade koje pokušavaju prebrzo uspostaviti novu ravnotežu, mogle bi u tom procesu otkriti da su srušene.