Ovo je neobična, ako ne i balgoslovljena, vrst prirodne nepogode u kojoj nitko nije smrtno stradao. Islandski vulkan Eyjafjallajokull izveo je zaprepašćujuću predstavu, koja bi se mogla ponoviti, no sve što je učinio je gotovo jednotjedno zatvaranje zračnog prometa u većem djelu Europe.

Nakon demonstracije snage Zemlje povlače se dva pitanja. Prvo je direktno i praktično; je li ovaj metež uzrokovan ljudskom rukom, odnosno je li rezultat pretjerane reakcije regulatora na spektakl koji je doneo samo manje rizike koji su se mogli kontrolirati. Drugi je više filozofski: što sve ovo govori o čovjekovoj nemogućnosti kontroliranja prirode? Početna pozicija europskih regulatora je bila da se zrakoplovni letovi moraju prizemljiti jer im se ne može jamčiti sigurnost. Činjenica da se stav regulatora promjenio zbog sve većeg broja ljudi koji se nisu mogli vratiti kućama, zrakoplovnih tvrtki koje su došle u škripac, prijetnji nekih dobavnih lanaca i izbora (u Velikoj Britaniji) pobuđuje mnoge sumnje. Područjima s niskom koncentracijom prašine i pepela sada se može letjeti, a zrakoplovi će nakon letova biti podvrgnuti kontroli motora. Način na koji će se odrediti nova sigurnosna granica od 2000 mikrograma prašine ili pepela još nije jasan; broj izgleda dolazi od proizvođača motora, no javnost još ne zna detalje. Regulacije bez jasne i otvorene rasprave su zabrinjavajuće. No to ne znači da je granica 100 puta veća od uobičajene količine prašine nužno pogrešna. A i prvotni stav da nema sigurnosne razine nije bio temeljen na dokazima. Da su prije bile primjenjivane bolje mjere mogle bi se izbjeći mnoge neugodnosti. No bilo bi pogrešno nedavnu zabrinutost odbaciti kao pogrešnu. Sjeverna Europa ima mnogo zračnih luka koje se nalaze niz vjetar jedne od najvulkanskijih zemalja na svijetu, a razvoj globalne zrakoplovne industrije poklopio se s razdobljem vulkanski relativno neaktivnog razdoblja na Islandu. Neki od njegovih vulkana mogli bi izbaciti stotinu tisuća puta više pepela nego Eyjafjallajokull, i to na duže razdoblje. Ima i drugih vulkana, posebice na američkom srednjem zapadu i Japanu, koji mogu poremetiti zračni promet oko velikih gradova. Činjenica da se vulkanske prijetnje ne mogu osigurati upućuje na zaključak da se vulkanske aktivnosti nisu dovoljno proučavale. Poziv za uzbunu je bio potreban i sada se oglasio. Jasno je da nam trebaju nova nadzorna pravila. No njihov nedostatk naglasio je manje očiglednu lakciju. U sjeni vulkanske prašine ostala je ljudska nemoć. Nema tehnologije koja može spriječiti zemljotres ili vulkansku erupciju. Ne možemo čak ni predvidjeti kada će vulkan eruptirati. Stoga je čovječanstvo još uvijek ranjivo na hirovitost prirode. No priča o ljudskom razvoju govori da smo postali sve bolji u nošenju s izazovima.