Izrazito loše vrijeme u kombinaciji sa špekulacijama na robnim tržištima moglo bi znatno povećati cijene hrane i tako veliki dio svjetskog stanovništva dovesti na rub gladi. U Sjedinjenim je Državama Walmart već najavio prosječni rast cijena od 5,8 posto za 31 artikl koji se ubraja u osnovnu potrošačku košaricu. Cijene će porasti već ove jeseni. Dugoročni rast cijena još više zabrinjava, s obzirom da Ujedinjeni narodi predviđaju kako će cijene hrane do 2030. porasti za 60 posto.

Kada cijene vrtoglavo rastu, kao što je to slučaj posljednjih godina, tržišta paničare, a špekulativna kupovanja cijene šalju prema vrhu. Sustav tržišne ekonomije ne ovisi samo u ponudi i potražnji, već ga također potiče špekulativno trgovanje. Kada robe na tržištu nema dovoljno, i kada nedostatak postane vidljiv, cijene rastu. Upravo se to događa danas. Cijena bušela kukuruza za rujan porasla je za 3,6 posto, a pšenice za 34 posto. U srpnju je cijena pšenice porasla po najvišem postotoku u posljednjih 50 godina: za 42 posto. To će u bliskoj budućnosti rezultirati rastom cijena tjestenine, kruha i žitarica. Analitičari predviđaju da će cijene pšenice, kukuruza, soje i graha i dalje rasti te da će se taj trend produžiti na sljedećih 12 do 18 mjeseci. Kao i obično, nisu poduzete nikakve mjere za pomoć nasiromašnijim stanovnicima svijeta koje će pogoditi nedostatak hrane i špekulacije. Rusija izvještava o padu proizvodnje zbog sušnog vremena od 20 posto. Suša je također pogodila Ukrajinu (gdje će ukupna proizvodnja uspjeti doseći samo 66 posto domaćih potreba) i Kazahstan, dok su poplave u Kanadi pogodile 13 milijuna jutara žitarica i uništile velike žitnice u Kini. Proizvodnja pšenice u Njemačkoj 10 do 20 posto manja u odnosu na prošlu godinu. U Argentini je zbog sušnog vremena obrađeno samo 80 posto polja namijenjenog uzgoju žitarica. U današnjem sustavu tržišne ekonomije, ono što uzrokuje rast cijena nije samo ponuda i potražnja već i špekulacija, gdje niz igrača cijene šalje daleko ivan dometa novčanika prosječnog potrošača. Da se sustav temelji na ponudi i potražnji tada bi cijene soje bile niske jer su glavni proizvođači (Argentina, Brazil i SAD) imali dobar urod. Cijene su visoke jer plaćanje gotovinom vrši pritisak na terminske ugovore pa izgleda kao da je porasla potrošnja soje (soja je danas prisutna u mnogim prehrambenih proizvodima i drugoj potrošnoj robi). Prema tome cijena soje će morati rasti za daljnih 50 do 80 posto kako bi se zauzdala sadašnja potražnja. To bi se vrlo vjerojatno moglo dogoditi… i to će utjecati na cijenu svega što jedemo. Kad se tome pridodaju rastući troškovi transporta naš monetarno orijentirani tržišni ekonomski sustav će izazvati još jednu lijepu krizu.