Japanski književnik Haruki Murakami piše romane u kojima se svakodnevno i fantastično isprepleću na čudan način.

Dok sam neki dan čitao jedan njegov esej, zapanjio me ovaj odlomak: “Nazovimo svijet koji poznajemo Stvarnošću A, a svijet koji smo mogli imati da se 11. rujna nikad nije dogodio Stvarnošću B. Ne možemo ne primijetiti da se svijet Stvarnosti B čini stvarnijim i razumnijim od svijeta Stvarnosti A. Da se drukčije izrazim, živimo u svijetu koji je manje stvaran od nestvarnog svijeta. Kako to drukčije nazvati nego kaosom?”Taj osjećaj kaosa, nekontroliranosti ili čudnosti danas uistinu snažno osjećamo. Najmoćnija nacija svijeta ulaže milijarde dolara i akumuliranu snagu kako bi utjerala šačicu džihadista koje predvodi čovjek koji možda jest ili možda nije živ, koji možda živi ili ne živi u špilji u Waziristanu. Slijevajuća čudnost obuzima financijske sustave diljem svijeta, od New Yorka do Dublina. Nezamislive svote izdvajaju se da bi se spriječila krajnja dezintegracija u kojoj bi novac postao bezvrijedan. Staljin je davno rekao da je jedna smrt tragična, ali da je milijun smrti statistika. Planovi sanacije postali su djela statističkog čarobnjaštva, neobjašnjivo prijetećeg i nedodirljivog. Organizacija WikiLeaks, koja nema službeno sjedište, objavila je 250.000 tajnih američkih diplomatskih dokumenata kojima je svaki američki vojnik mogao pristupiti, želeći ljudima otkriti vladine tajne. Amerika je ogorčena, ali uglavnom nemoćna, kao razgolićeni car kojeg svi u Waziristanu vide.E, sad, bi li Stvarnost A, ona bez događaja 11. rujna, koja bi se dogodila da su Mohammeda Attu i njegove sljedbenike spriječili da se ukrcaju u zrakoplove koje će nešto kasnije pretvoriti u ubojito oružje, bila stvarnija i razumnija od ove? Na kraju krajeva, nitko ne bi ni čuo za Waziristan, provinciju Helmand i izručenja. Amerika bi, neopretećena dvama ratovima, izbjegla financijski krah 2008. godine. Ljudi koji zrakoplovom putuju u Sjedinjene Američke Države ne bi se morali razodijevati pred nevidljivim agentima za zaštitu sigurnosti. Kraj povijesti, da se poslužim izrazom Francisa Fukuyame, ne bi se tako spektakularno izjalovio. Kako je primamljiva i nezaboravna ta hipotetičnost povijesti!

Ne prođe ni dan da ne pomislim što se moglo dogoditi kad su u lipnju 2009. godine dva milijuna Iranaca izašla na ulice kako bi prosvjedovali protiv prevare na predsjedničkim izborima, a islamska republika stajala na klimavim nogama. Što bi se dogodilo da se masa u kojoj sam se i sam kretao uputila u smjeru predsjedničke palače? Što bi se dogodilo da je metak koji je ubio austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. godine i poslužio kao neposredni povod Prvom svjetskom ratu promašio? Što bi bilo? Ipak, naravno, Murakamijevo područje djelovanja jest fikcija. Da se nešto nije dogodilo, naprimjer 11. rujna, vjerojatno bi se dogodilo nešto drugo, i tako unedogled. Potrebna nam je fikcija kako bismo shvatili hipnotizirajuće mogućnosti stvarnosti jer, kao što je rekao izraelski romanopisac Amoz Oz, “činjenice ponekad prijete istini”. Sve je više činjenica i sve je jača neumoljiva bujica neiskorjenjivih podataka koji svakodnevno rastu, bilo da se radi o Stvarnosti A ili B, stoga je nemoguće da ih bilo koji analitičar ili povjesničar u potrazi za istinom ikad pročešlja.Kaos nas je uistinu svladao. No, nisam siguran da bi Stvarnost A bila razumnija od Stvarnosti B. Osjećam da postoje dublja kretanja koja su neizbježna, ma kakvim se načinom prikazala. Drugim riječima, bez obzira na to što se dogodilo ili nije dogodilo tog vedrog rujanskog dana, vlade su 2001. godine slabjele sve više pred napretkom tehnologije, Amerika je slabjela pred naglim rastom Kine i drugih sila u usponu, a svjetski je financijski sustav postajao sve ranjiviji zbog brzine i dubinske povezanosti. Možda smo stigli na slično mjesto, samo drukčijim putem. Svijete se kreće prema svojoj krivulji. Amos Oz također je napisao: “Kad je moj otac kao mladić živio u Vilni, na svakom je zidu u Europi pisalo: Židovi, vratite se u Palestinu. Kad je pedeset godina kasnije posjetio Europu, sa zidova su prijetili natpisi: Židovi, bježite iz Palestine.”Možemo se smijati. Ili plakati. Ili uz smijeh i plač stvorili Stvarnost C koja će sve to objasniti.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com